Moj dvije i pol godine mlađi brat dohvatio se čitanja knjige “Crtice” i potaknut jednom crticom, dakako, vezanom uz rođenje moga najstarijega sina, podsjetio me na još jednu anegdotu vezanu uz isti prevažni mi/nam događaj.
Sinčić je rođen znatno ranije no što je to liječničkim terminom bilo predviđeno i netom po porodu uistinu je nevjerojatno ličio na mog i, bratovog mi naravno, oca. Od svih zgodnuša u našoj obitelji, novorođenče se, na prvu, izgledom uobličio baš prema izvorniku moga oca, kojega i danas smatraju zgodnim visokim muškarcem vitke sportske građe, no ljepotanom baš i ne. Činjenica da ljepotom ne obara rođenog je Dalmatinca ludo zabavljala pa kada se, na primjer, znao vraćati iz frizerskog salona s nepodnošljivo kratkom frizurom koja mu je naglašavala uši i nos, kakav sam u nekoj (ipak!) ublaženijoj varijanti naslijedila i ja, a mama bi ga zaprepašteno upitala što će mu na to glavopokrivajuće remek-djelo reći okolina, tata bi je dočekao – A što će mi reći, nego “Ajme, koji lipi čovik! Koja lipa glava!”
Uglavnom, bebo (jer je muškog roda, jasno) je prvih tjedana strašno ličio na tog svog djeda po majci. Ne znam da li su u pitanju bili hormoni koji su se s vremenom umirili ili nešto drugo, ali svi koji bi ga prvih dana pogledali rekli bi isto – Ajme, isti dida/djed! Čak je i moja lijepa svekrva, koja je dugoočekivano unuče s nestrpljenjem iščekivala, pitajući se koliko će ličiti i na njezina sina, viknula isto – Isti dida! A nakon što je čuo kako mu prvi nećak liči upravo na oca i prva reakcija mog brata je bila – Ajme, jadan mali!
Uglavnom, djed je vijest o rođenju prvog unuka nestrpljivo iščekivao kod kuće, dok su se brat, naša mama i moja svekrva tvrdoglavo namontirali u rodilištu. Po sretnom i emotivnom upoznavanju s najmlađim članom obitelji, uputili su se domu u kojem ih je čekao raznježeni novopečeni djed i muž/otac/prijan koji je s osmjehom primio vijest da bebo liči baš na nj. Dočekavši da ga otac upita kakav mu je unučić, brat je napokon došao na svoje i najozbiljnijim mu je mogućim glasom uzvratio kako je, srećom, sve prošlo u redu, ali da mali, nažalost, ima jedan defekt. Kakav defekt? – zacvilio je djed, na što mu je smrtno ozbiljni sin uzvratio – Nije strašno, ali rodio se, jadan, bez ijednog jedinog zuba! Dokraja nesvjestan sinove podvale, do suza dirnuti djed je prošaptao – Bogati! Jadno dite!, na što je brzinski bilo uzvraćeno sinovim – Ahahaahhahaaa…, tata, djeca se i inače, kao što znaš, rađaju bezuba! Ohladi malo!!!
Na glasno – Ti si idiot jedan obični…, grohot je uznemirio okolinu kojoj je dugo trebalo da se stabilizira. Kada je Joškić stigao kući, sve je već bilo na svom mjestu, no kad god bi nam se bezubo nasmiješio, padalo se po podu. Vjerojatno se od tolika smijeha dijete i proljepšalo takvom brzinom te je kroz nekoliko mjeseci postalo najljepšim zagrebačkim kovrčavim plavušanom golemih plavih očiju koji je slamao srca svima koji bi ga pogledali. A djed ga je obožavao i u prvoj i u konačnoj varijanti, u kojoj više, osim vitkom sportskom građom, nije ličio na nj.
Velika je to ljubav koja se rađa između unučadi i djedova i baka te često ti isti djedovi i bake budu nježniji i pažljivi prema unucima no što su bili prema vlastitoj djeci. Puno je razloga tomu i dobro je da je tako. Zato se bake i djedove i voli najviše na Svijetu.