Zahvaljujući jednom prijatelju drvo- i cvijećo-ljupcu, pred kućom u Zagrebu imamo jedno divno stablo. Zimzelenu magnoliju.
Ta vazdazelena vrsta, zvana i grandiflorom/velecvjetnom, podrijetlom je, navodno, iz jugoistočne Amerike i paše joj toplija klima pa se krasno uzraslih primjeraka može pronaći i u Opatiji. No, našem prijatelju te ljepojke sjajno uspijevaju i u Zagorju, pa, kada smo pred osamnaest godina dovršavali gradnju kuće, jedna od njih, vitka i lijepa mladica, prebačena je i pod zagrebački Cmrok.
Nevelik prostor joj je osiguran i moja “zelena” prijateljica Željka, kojoj je struka i ljubav znati sve o zelenilu te o tom što mu paše ili ne, dvojila je o uspjehu moje tvrdoglave zamisli. No, srećom se prevarila.
Moja Viktorija, jer manje dojmljivo ime takvoj ljepoti ne dolikuje, izborila se za opstanak. Vjerojatno i probivši dodijeljeni joj okvir u zemlji, izrasla je i razgranala se u pravo dojmljivo stablo. Ne kržljavije, tipa Victorije Beckham s kojom dijeli ime, već raskošnije, tipa MM. I tako moja merlinkolika magnolija Viktorija polako osigurava ulogu jednog od ljepših stabala tihog podsljemenskog kvarta. Tu i tamo je debilčići u malim vozilima za obrezivanje uzraslog gradskog bilja osakate i grubo joj počupaju grane koje miluju našu stranu ulice, no ja ju potom velikim škarama isfriziram i ona ranjavanja brzo zaboravi.
Jedino što je na njoj dokraja čudno vrijeme je cvata jer ne cvate poput drugih stabala. Vjerojatno to ima veze i s njezinim vlasnicima, kojima također ne manjka osebujnosti, no po pitanju cvata stvarno je posebna. Ta cvate jednim po jednim golemim bijelim cvijetom, nalik lopoču. I tek kad taj usahne, pojavi se drugi. I tako ukrug. Plodovi Victorijina stabla golemi su i u njih je utisnuto sjajno crveno sjemenje koje vole ptice pa je sreća dvonožnih i krilatih nastanitelja kvarta neupitna.
Kako Viktoriju i mene vežu prave spone ljubavi, jedna od pripadnica njezine vrste naručena je i za Maslinicu na Šolti. Preciznije, za važnu poziciju u trokutolikom vrtu pred glavnim pročeljem stare kamene kuće moje obitelji po udaji.
Taj je trokut do pred šest godina ispunjala golema palma. Palmurina, čak, zasađena krajem 1920-ih godina od muževa djeda, agronoma koji je sadio palme i po splitskoj rivi te diljem Dalmacije, ta se čudesna palma uzdigla do neba. I tako stasita i golema bila je vidljivom i s mora. Vraćajući se gumenjakom s izleta i uplovljavajući u divnu šoltansku valu pogled nam je uvijek privlačio taj golemi zeleni klobuk natkriljen nad čitavom kućom. Što je po tu lokaciju granata ljepotica značila spoznali smo tek po njezinoj smrti. Jer da, to stablo je živjelo, pa tako i umrlo, kao i ljudi koji su generacijama nastanjivali to imanje. Nema te pergole, tende ili suncobrana koji bi je dostojanstveno smijenili jer popiti kavu u debeloj hladovini njezine guste krošnje predstavljalo je zadovoljstvo nad zadovoljstvima. Čistu sreću.
Nažalost, jednog je ljeta napadne ona krilata i crvena kineska grozota kojoj su nadjenuli donekle i simpatično ime – Pipa, i u roku šest mjeseci doslovno je ubije. Usahla nam je pred očima i ostala bez krošnje. Par godina čuvali smo njezino deblo koje nismo imali srca ukloniti, no onda je i ono srušeno. I ostala je rupa. Golema rupetina pred kućom i u srcima svih nas kojima je ta palma bila simbolom morskog doma. A “jebenu Pipu”, po nekima i, da prostite, “Pizdu” spominjalo se godinama. Zgadila nam se toliko da mi i osobno kada na televiziji ili u novinama pročitam ime Pipe Middleton pozlije. Baš onako zapravo! Zbljuv! Jadna Pipa, ne palmožderačica, već ona prava, Kateina sestrica, koja ništa nije skrivila, a s kojom ja tako!
Kako god, pet godina trokut, ne stidni već vrtni, ostao je prazan, a zapadno pročelje kuće golo, pa je naposljetku ipak donesena odluka o sadnji jedne Viktorije i ondje.
I pretprošlo proljeće rođak Siniša iz svog žrnovničkog Botaničkog vrha dopremi jednu takvu mladu i lijepu stablašicu. Tanašno stablo visoko oko dva metra dopremljeno je u golemoj plastičnoj posudi punoj zemlje koju je trebalo prenijeti do otvorene rupe u zemlji stotinjak metara i dvadesetak stuba udaljenoj od ceste.
Upregnuše moj šogor, s kojim se uzajamno zovem – Šogi, i još pet krupnijih prijatelja mišiće da tu “kanticu” prenesu do rupolikog cilja. Naguženi oko te grude hrvatske zemlje koju su jedva micali, a kamoli dizali, i još sa mnom oko njih koja sam glasno brinula – Pazite da se ne slomi! Pazite da mi se ne slomi! – sočno su se verbalno olakšavali na račun jadne biljke. Teška li si, pizda ti materina zelena! – ili – Pipu ti u pizdu nabijen! A, u kurac, ode kralježak! Ili još svašta puno goreg su vikali malenoj Alberti, rođakinji moje zagrebačke Viktorije. A ni ja uspaničarena od straha za njezin krhki život nisam bolje prošla – Zrinka, ne pizdi! Nisi mogla malo težu nać, a? Zrinkaaa…
Uglavnom, nakon par sati divotnica je bila usađena. I zalivena. I milovana. A pri polasku za Zagreb čula je i šapat – Kako si lijepa! Bit ćeš ti čudo! Nemoj me iznevjerit, kad se vratim, da si viša bar pola metra… Šušnula je na pozdrav i ostala ondje na šoltanskom suncu sama.
Alberta je osvojila mnoge, pa me tako i Šogi prošle zime zabrinut nazvao – Šogi, nije dobro! Ne čini mi se dobro, nekako je posmeđila… – no, srećom se i on prevario. Nije, naime, znao kako njezino dubokozeleno lišće nosa smečkasto podlišće koje se, kada je žedno, lagano spiralno uvija. Moj barba Ivan svakodnevnim ju je dolascima iz Srednjeg sela dobrano natapao i Alberta je ojačala, pa kada sam se na proljeće vratila, bila je i pola metra viša. I u cvatu.
Morala je, bidna, upamtiti sve one napukle kralješke i prste koji su je dogurali do zemlje. Do života.
I ono nešto psovki, koje je vjerojatno i sama, kad joj je privikavanje na Šoltu malo teže padalo, pjevušila – Dopala me Šolta! Pipu ti materinu… Da ti Pipu materinu…