Kada me moja lijepa mama rodila u starom splitskom rodilištu, kod, naravno, starog Hajdukovog igrališta, svi su se, navodno, okupili oko mog uzglavlja i glasno se divili – Kako je lipa! Lipa li je! I sve tako nekako slično…
Za neko vrijeme sreću moje mame pomutio je stric moga oca koji je vidjevši me tako malenu glasno prokomentirao – Marija, kad je dite puno lipo ka malo, biće puno grubo (ružno, o.a.) kad naraste!
Nadam se da mu se proročanstvo nije dokraja ispunilo, no prisjetilo me, takvu kakva već danas jesam, na još jednu maminu priču iz tog rodilišta.
Ondje je uz moju mamu i druge lijepe rodilje ležala i jedna mlađa žena koja je vjerojatno bila “puno lipa ka mala”, a koju je posjećivao njezin mladi suprug koji je isto, vjerojatno, “bia puno lip ka mali”. I takvi oboje izrazito nelijepi, dobiše i nelijepu bebicu.
Ako važi i suprotno unaprijed citiranom vlaškom tumačenju, onda je ta beba danas neka hrvatska missica ili bar stjuardesa. No, svejedno, kada je taj nelijepi mladi tata prvi put ugledao svoju nelijepu bebicu, zaljubljeno je rekao svojoj nelijepoj mladoj supruzi – Brunhilda (ili kako li se već zvala), kad radimo ovako lipu dicu, napravit ćemo ih bar desetero!
Zaključak ove kratke predvalentinovske priče jest taj da ljubav, kada je prava, ružno predstavlja lijepim, nezgrapno skladnim, naporno privlačnim…
Kad je prava, i žapce pretvara u kraljeviće, a kad nije, i kraljeviće u žapce. Da, da…
Ljubav je vrsta emocionalnog hidrogena. Razvija, dok može, pa, ovisno o boji, rezultira tisućama nijansi.
I točno kažu da je ljepota u oku promatrača ili promatračice jer ovisno o ljubavi koju u sebi za nekog nosimo, ta ljepota je manja ili veća.
Ljubav svi razvijamo na svoj način.
Srećom je tome tako, pa nema veze da li smo “ka mali bili puno lipi” ili smo “ka mali bili puno grubi”.
Negdje nas ljubav čeka.
Čuči u nekom kutu.
Vreba da zaskoči.
Sve odreda.