Pokosila nas tuga za ovog adventa pa gdje god bili i čega god se latili hladnoća koči srca i nesretna kob nekih zagrebačkih obitelji ne izlazi iz glava. Zaustavljen život ništa vratiti ne može. Vjernici pritom mogu moliti za pogođene obitelji, no i svi drugi mislima su u “istom poslu” – slanju ljubavi i podrške. I kako god se osjećali nemoćnima, ne posustajmo u iskazivanju empatije i ljubavi jer, nebitno na koji način joj to polazilo za rukom, ljubav pronađe put.
Predočiti si bol za izgubljenim djetetom, nezamislivo je svakom normalnom biću. Svirep, krajnje bolan i okrutan način gubitka djeteta ne bi smio biti jednim od scenarija naših života i mislim da ne postoji normalna osoba koja u kobnim situacijama automatski ne bi reagirala – Uzmi mene! Molim te, uzmi mene, a pusti mi dijete!
Neki se roditelji godinama opraštaju od bolesne djece pa s njima odlaze i dijelovi njih samih. Nikada više ti ljudi ne budu onakvima kakvima su bili “prije”. Tijekom rastanaka opraštaju se i povezuju s najmilijima onako kako sretnici pošteđeni takvih životnih sudbina nikada ne doznaju. Postoje i ultimativne tragedije “trenutka”, prouzročene prometnim nezgodama, prirodnim nepogodama i drugim nesrećama, nakon kojih onima koji ostaju valja nastaviti živjeti. Neki za to skupe snage, neki ne.
Ubija me pomisao na to da je mogla izbjeć’ smrt! Da nije ušla u taj automobil, možda bi danas bila ovdje sa mnom! Da je samo malo dulje prala zube ili umivala se, ne bi se sve skupa odvilo tako i u tom trenu taj bi ih automobil iz suprotnog smjera izbjegao! Da je samo malo dulje spavala tog jutra, pa da je sve malo kasnilo, ne bi bilo prekasno…
Plakala je nad sudbinom svoje sedamnaestogodišnje unuke moja stara prijateljica koja mi je bila poput bake. Plakala sam i ja s njom. Šok po toj nesreći na pola ju je godine i oduzeo pa je nepokretno ležala u postelji i molila se Bogu, jer bila je vjernicom, da je što je prije spoji s njezinom prelijepom unukom ljubičastih očiju.
Nije u tom zaključenju jednog mladog života bilo oproštaja ni pozdrava. Nije bilo vremena ni za što u tom jednom jedinom trenu koji je jednom životu tok prekinuo, a drugom ga preusmjerio u bol, patnju i suze. Vrijeme nije donijelo manju bol i zaborav, samo je ljubav pretopilo u komunikaciju nekog višeg reda, mnogima od nas oko nje nedokučivu, koja je moju staru prijateljicu umirivala i život joj činila izdržljivijim. “Veza” njih dviju odvijala se za snova moje “zaslužene bake” tijekom kojih joj je unuka poručivala da joj je dobro i da ne brine. Ta je veza tješila i ublažavala rane moje prijateljice koja je tako lakše dočekala tako željen “kraj i ponovno spajanje”. Sretna sam bila da je tomu bilo tako.
No, užas prošlotjednog zločina u Zagrebu predstavlja i zastrašujuća činjenica da postoje ti neki trenutci u kojima kao da se spaja svo zlo ovoga Svijeta na jednom mjestu, u nečijoj ruci, koja vođena bolesnom dušom odlučuje nauditi. Bilo kome, pa i prvome koji se pod njom nađe. I naudi se tako i dječici iz najnižih razreda jedne osnovne škole. Naudi se nožem!
Što naši najmlađi uopće mogu u srazovima s najcrnjim zatamnjenjima svijesti kojih je u našem društvu sve više? Mogu se predati, kako se predalo i jedno nesretno malo biće, za snagu čijih roditelja nam ne preostaje drugo doli moliti. No, moliti nam treba i za urazumljivanje i osposobljavanje odgovornih za kontroliranje i sprječavanje ludovanja zamračenih umova.
Oduzimanja u trenu vjerojatno su i najokrutnija, no ono što mi se čini sigurnim jest zaključak kako ljubav, koja nas vezuje uz otete nam drage, pomaže u iznalaženju načina da se preživi i pokuša ići dalje. Vjerujem da se čuvanjem i njegovanjem uspomena na mile nam pokojnike pronalazi smisao za popravljanje i naših života, koji možda, i takvi osakaćeni i izmrcvareni, nekome mogu osigurati dobro. Jer jedini smisao naših postojanja i trebao bi biti činiti dobro. Kada su prema nama dobri, ali i kada nisu. Čak i kada nas mrcvare, trebalo bi se truditi ostati dobar i postati bolji. Drugačiji od zla koje se kovitla našim društvima pa ponegdje iskezi najoštrije i najokrutne zube baš na najnemoćnijima.
Sigurno ne postoji roditelj koji nije plakao s roditeljima beogradskih đaka ubijenih prošle godine i ne vjerujem kako se nije upitao kako je roditeljima te djece ili kako je djeci koja su takvom hororu svjedočila. I ne prođe godina i pol te sličnom ludilu svjedočimo i u našem glavnom gradu. Zahvaljujući jednom ljudskom štitu tridesetak je uboda u Zagrebu promašilo druge male živote i bolno se zaustavilo u tijelu te učiteljice koja ih je pokušala zakriliti. Kao da je raširila krila. Tek sada mi ta riječ – zakriliti – dobiva puni smisao i značenje. I pod cijenu vlastite boli i ugroze života zakriliti drugog svojim krilima poput Anđela Čuvara mogu samo veliki Ljudi. Osobno se nadam kako će ta Učiteljica zasluženi mir uživati i za ovoga života jer o njezinu osiguranom mjestu u onome drugome ne dvoji nitko.
Njezina Krila, pak, trebaju biti podukom svim odgovornima i nadležnima. Što veća krila valja nam institucionalno i fizički čim prije izgraditi. Ne od voska i perja, poput Ikarovih, već od čelika i betona. Nedostaje našem društvu i kvalitetnih staračkih domova i hospicija kojima bi se osigurali dostojanstveni krajevi života sugrađana koji su radom gradili ovo društvo i trudili se činiti ga boljim no što ono danas jest. Našem društvu nedostaje i specijalnih bolnica i ustanova za skrb o psihičkim bolesnicima, napose o onima koji bi predstavljali opasnost po zdravlje i živote drugih i koji bi doživotno trebali biti zatvoreni u ustanovama pod kvalitetnom stručnom paskom.
Treba nam, zato, isplanirati, isprojektirati i izgraditi brojne osigurane, zatvorene i kontrolirane prostore za one čija bi kobna bolest ili drugo zlo predstavaljali potencijalne ugroze nevinih i nemoćnih. Tek tada bi nam škole, vrtići, jaslice i domovi mogli postati sigurnijim mjestima. Skloništima, kakva djeca, roditelji i svi drugi građani u uređenim društvima isključivo i zaslužuju.