Badnjak je i uobičajeno se okupljamo kod mojih, i Krešinih, dakako, roditelja na ručku. Jedu se bakalar i fritule.
Od kada znam za se taj se bakalar priprema “na bilo” prema receptu moje bake – babe Pere. Misli će mi se opravdano čitav dan vezivati uz nju pa sam i advent odlučila zaključiti baš pričom o njoj sličnim bakicama. Baš u inat našoj, nažalost, uglavnom ružnoj stvarnosti nalik staroj babi s jednim jedinim zubom. Poput one iz Disneyeve Snjeguljice. Ne mislim pritom na Snjeguljicu osobno, već na njezinu zlu maćehu koja se u jednom važnom trenutku preruši i u babetinu s jednim zubom i jednom jabukom. No, to je već jedna sasvim druga priča, strana mojoj današnjoj koja se ne vezuje uz neke tamo obične babe, već isključivo uz Superbabe!
Jer u Dalmaciji su bake – babe ili none. Riječ baba nije pejorativna, ona nije pogrdnija inačica riječi – baka. Babe su babe. Najdraži članovi obitelji. Superheroine, od kojih neke uključujem i u današnju priču jer sam se zbog njih nagutala mora suza smjehuljica. A to se pamti. I prigodno je blagdanskim danima…
Nikina baba u grad je doselila sa sela. Smiješno to zvuči – doselila sa sela. Po toj logici, Nikina se baba dolaskom u grad – ugradila. A tako je nekako i bilo.
Čudan je bio taj grad starici u cijelosti umotanoj u crno. I unučad joj se, koju je silno voljela, ondje često sporazumijevala nekim njoj nepoznatim riječima i kraticama i prečesto je buljila u neke plitke plastične kutije koje su zvali kompjuterima. Živjelo se ubrzano i čudno ondje. Za bol u trbuhu, na isti se stavljao termofor, kod vrućica, pod pazuh se umetao termometar, a smeće se nosalo u kontejner. Takve i slične im strašno komplicirane riječi – kompjuter, kontejner… – oblijetale su babu Anku. Ozbiljne riječi. Profesionalne, čak. I valjalo ih je Anki popamtiti.
I trudila se. I naučila ih je.
Pa kada se jedno jutro s vrećicom smeća zaputila van stana i začula upit – Di ćeš, baba? – uzvratila je jasno i glasno – Iden malo vanka! Bacit škovace (smeće, o.a.) u kompjuter!
***
Po prošloj objavi Boža me podsjetila da dugujem osvrt i na njezinu babu Matiju. Pardon, Božinu babu zvalo se bakom, pa će tako biti i u ovom uratku. Dakle, ta baka, Metkovka, od svih svetaca na ovom i onom Svijetu najviše je voljela našeg Leopolda Mandića.
Taj oniži, a veliki čovjek bio je katolički svećenik, kapucin i poznati ispovjednik. Svetac Katoličke Crkve. Omiljen od mnogih vjernika, pa tako i od bake Matije koja ga, međutim, nije zvala kako je to dosadna većina uobičajeno činila – imenom Leopold.
Matija ga je zvala – Leopard.
Dakle, Matija se molila svetom Leopardu Mandiću.
I dok ovo pišem, slinim od smijeha, kao i neki dan s Božom. Maskare nam se skroz razlitale dok smo čekale jednu važnu promociju devet krasnih knjiga MeandarMedije koje je ona, dizajnerica Boža, “obukla u boje”.
Prije te lijepe promocije nas dvije se izridale k’o luđakinje. I mnogi su gledali u nas. Vjerojatno ne samo zato što smo zgodne, kakve već Dalmatinke u Zagrebu uobičajeno jesu, već zato što nas nisu razumjeli.
Leopard, pardon, Leopold Mandić bi nas razumio.
Sto posto!
Pa, svetac je, za Boga miloga…
***
Danas se prisjećam i još jedne čistokrvne, ne babe, već – jer je bila iz Zagreba – bake. Najslađe od svih bakica Svijeta. Bakice Olge.
I mila joj unuka bješe preslatkim stvorenjem te je čak i moj tata jednom bio presudio – A, Boga ti, sve ste smišne, ali Iva je najslađa od svih! Ta preslatka Iva kao studentica stomatologije ludo je dobro učila i bila je mojom sudružicom u učenju talijanskog jezika u jednoj školi stranih jezika. Jako nam je zabavno bilo tada. I, općenito, kod Ive i njezina brata Jure u kući na Srebrnjaku zabavljalo se i tulumarilo najbolje. Najžešće. Najstrastvenije. Kako je bakica to preživljavala ne znam, no ludo je voljela unuke pa joj valjda ni naši tulumi smetali nisu.
I jednom tako, zaboravivši da mi je prijateljica pošla na put, prošećem se od Klovićeve ulice do njezine kuće na Srebrnjaku. Po mojoj upornoj zvonjavi, na vratima se ukazala sitna prilika bake Olge.
-Zrinkica, mila, nema ti Ivice! Pošla nam je Ivica na dalek put!
-Šit! Glupa li sam! Oprostite, zaboravila sam! Stvarno sam zaboravljiva…
-Da, da, Ivica je otputovala u Malineziju! Lepo bu joj tamo…
-U Malineziju je pošla, kažete?
-Da, da…
“Lepo” je i meni bilo pokušavati ne prasnuti u smijeh pred tom milom mi staricom. I jedva sam uspjela. Jedva. I nikad više nitko iz našeg društva nije putovao u Maleziju.
Ne, ne! Ili Malinezija, ili ništa!
***
Moja, pak, baka, baba Pera, bila je maćehom mog oca Ante. Ali ne maćehom poput one s početka ovog uradka, Snjeguljičine, već najboljom maćehom na Svijetu. Koja je po smrti drugoga muža, moga djeda Duje, sama odgojila njegovih četvero djece iz prvog braka koja su prerano ostala bez majke.
I naravno da je za Perinu žrtvu i ljubav i za života uzvraćeno ljubavlju i pažnjom pa je starost provela s djecom i njihovom djecom. Koja su je obožavala. Tako smo i Krešo i ja za djetinjstava jedva dočekivali kasne jeseni, kada bi nam se baba Pera iz Splita doseljavala u Zagreb. Ugrađivala se u naš grad i ondje ostajala do toplijih dana. Toplo je bilo s babom Perom. Grije i danas.
Pera se u našem stanu u blizini maksimirske Božidarevićeve ulice najviše voljela zadržavati u kuhinji uz veliki prozor koji je preko lijepo ozelenjenog vrta gledao na ulicu. I na prolaznike, dakako. Kako se u Božidarevićevoj ulici nalazila ortopedska bolnica, današnji Klinički zavod za rehabilitaciju i ortopedska pomagala KBC-a Zagreb, uličicama oko bolnice redovito su se šetali pacijenti na štakama ili invalidi voženi u kolicima.
Više dana baba Pera je naslonjena na široku prozorsku daščicu šutke gledala na ulicu. I ondje uzdisala te je tek po iscrpnoj analizi ulične situacije svojoj snahi, a mojoj mami, izjavila – Ajme Marija, ovi Zagrepčani odreda invalidi! Di ste vi doselili?!?
Njezino zaprepaštenje nije ublažio ni smijeh unučadi koja ju je silno voljela. No, zavoljela je i Pera Zagreb, glavni grad mile joj domovine. I voljela ga je skoro kao i Veliki Perica, samo što o svom odnosu s njim nije vodila dnevnik.
Za to je ipak zadužena njezina unuka.
Autorica ovih redaka.
***
I za kraj ove babuljičaste predbožićne priče, vrtićki zaključak mog nekoć malenog, a danas odraslog, slatkiša Luke:
“Moja baba Mara rodica je bube Mare”.
Točkica.
Sretan Božić svima!