Volim Beč.
Napose kada ga obilazim s prijateljicama. Onda je najzabavnije. A veselije je i prije puta jer me one danima prije nazivaju i vrište – Pičić, idemo u Bečić! Ne znam zašto mi suprugu i djeci takvo što nikad ne padne na pamet.
Ne znam, doduše, ni otkud nama, kao i nekima drugima, baš ime Beč. Kako je Wien preveden skoro pa i u onomatopejsku riječ kojom se oponaša glasanje ovce – Bee-beee… S jednim zaključnim – Č. Beč.
Svejedno, obožavam taj grad. Šetnje njegovim ulicama, trgovima, parkovima… Te, kao i uvijek, ondje se rađa udivljenost čistim, urednim, uređenim, održavanim… Uhhh…
U Beču su ceste – ceste, pločnici – pločnici, parkovi – parkovi… Između prometnica i pločnika – drvoredi, među stablima drvoreda – klupe, između tramvajskih pruga – ? Zrak! Dakako.
Grafita centar ne poznaje. Smeća u kantama ima, no smeća oko kanti nema.
Podšišana travica. Pojela ju kravica?
Nit listića na asfaltu. Nit mačkice, a nit tepihića.
Ljepšeg vremena od korizmenog za obići taj grad nema. Jer i crkve, te crkve… Očuvane su, održavane, uredne… Oltarne pale zakrivene korizmenom ljubičastom, večernji koncerti klasične glazbe u gotovo svakoj od njih. Pa i u Katedrali svetog Stjepana – Stephansdomu. U kojemu su recentnije obnovljene čuvene orgulje od preko dvanaest i pol tisuća svirala pa smo se tijekom subotnje večeri namontirale i ondje. Odslušati mladog poljskog virtouza. Osim jednog nepoznatog nam Bacha i Chopina, virtuoz nas je izvirtuozirao svojim uratcima, pa nas je malo zabolila i glava. Od gledanja u zrak. I u gotičke svodove.
I čudna li čuda – nigdje prašine! Ne znam kako to rješavaju, ali naše su čistunske dalmatinske okice sve snimile te zaključile kako im i pritom pomaže Duh sveti. Drugo nam se nije nije činilo mogućim.
U Albertini, crteži renesansnih majstora Leonarda i Dürera.
Dürera volim odmalena. Ničije ruke ili staračke glave nisu iscrtane kao njegove. Divota jedna. Fotografirala sam ih, dakako, no odbljesak od stakla jednom mi je neodoljivom starčiću “prilijepio” i zelene zubiće. Poput zečjih. Devedesettrogodišnji mi djedica pozekio, no i tako je čaroban. Složit ćete se sa mnom. Vjerojatno. Ako se i ne složite, nije važno. Ovo je moj blogić. I moj djedica-zekica. I Dürerovi zekani su sjajni! I prikladno preduskrsni, kao i milijuni čokoladnih zečića po izlozima slastičarnica.
Između Albertine i Opere postavljen je suvremeni ostakljeni kiosk, a nad njime je, opet, jedan golemi zeleni zeko. Pred kioskom je red, dugačak gotovo kao i onaj za Albertinu, a u njemu – čevapi! Bosanski.
Dragim ljudima kupljene su Sacherice. Znatno su poskupjele te tortice u drvenim kutijama. Kao i sve drugo. Prejele smo se Bečkih. Šnicela, dakako, jer rođene Splićanke i kad provedu život u Zagrebu ne jedu šnicle u ženskom rodu.
U Beču je i najljepši Peek & Cloppenburg britanskog arhitekta Davida Chipperfielda. Najpročišćenije moguće suvremeno ostvarenje robne kuće interpolirano je među historicističke građevine najpoznatije trgovačke ulice i kontrastnom im formom uspjelo parira. Bečke uglovnice najmoćnije su i najreprezentativnije građevine, a ona slovenskog velikana arhitekture Jože Plečnika oduzima dah.
Beč odavna novijoj arhitekturi daje šansu i na najvrjednijim lokacijama, čak i kada je revolucionarnija. I kada šokira. Adolfu Loosu i početkom je prošlog stoljeća ogoljenim plaštem uglovnice na Michaelerplatzu pošlo za rukom dobrano preneraziti i carsku obitelj koja je na nju virila kroz zavjese Hofburga. No, preživjeli su taj “zločin bez ornamenta”, dakako, a preživio je i taj Looshaus, koji danas središnjim pročeljem uglovnice više ne nosi ime Goldman & Salatsch, već Raiffeisen banke i Schullin urarstva.
Na Schullinove draguljarske izloge Hansa Holleina iz ranih 1980-ih svakog puta bacim oko i, srećom, uvijek su, nedirnuti, tu. Pokojni zagrebački arhitekt Aleksander Laslo davno nas je, neke od sretnijih zagrebačkih konzervatora, upoznao s njima i s koječim drugim vrijednim po Beču.
Preživio je ondje, očuvan do detalja, i Loosov Carinthian bar ili American bar iz 1908. godine. Očuvane su čak i zavjesice njegovih zidnih lampi. To provjerim baš svakog puta pri biranju koktelčića i gniježđenju na kožnim naslonjačima njegova 27 kvadratnih metrića “velikog” i mramorom obloženog interijera. Ovog puta “pao je” Porn Star Martini i 24 Raspberry. Mmmm… Hotel nam se po njima činio znatno udaljenijim.
A za kraj ovog kraćeg, živopisnog i putopisnog osvrta prilažem i jednu crticu jer nakon sveg uloženog truda, premda se s prijateljicama ne trudiš već ih voliš, da u glavu jedne ekonomistice opterećene brojevima ubacim osnovne podatke o bečkim arhitektonskim znamenitostima…
-Evo, Parlament je načičkani neoklasicizam danskog arhitekta Theophila Hansena, koji je radio i zgradu Musikvereina…
-Aaaa…
-A ovu neogotičku Vijećnicu radio je Friedrich von Schmidt, arhitekt koji je za sobom i u Hrvatskoj štošta ostavio – dao prvi nacrt rekonstrukcije zagrebačke katedrale, projektirao Marijin zdenac pred njom, ostvario zgradu HAZU…
-Uuuu…
-A ova dva Semperova i Hasenauerova golema muzeja s debelom tetom Marijom Terezijom među njima znaš, bili smo unutra i prošli put…
-Eeee…
Sutradan ujutro, po izlasku iz hotela smještenog u neposrednoj blizini Vijećnice i Parlamenta, okušam se i u ispitivačkim vještinama…
-Dobro, što nam je sad ovo s lijeva? Rekla sam ti da ju je projektirao von Schmidt! Vije…
-Znan! Mali Big Ben! Stvarno je smišan!
Beng!
Beng!
Beng!