Arhitektura i ..., Putovanja, Umjetnost

ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?

ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?
ČA JE PUSTA LONDRA KONTRA BEČU GRADU?

Volim Beč.

Napose  kada ga obilazim s prijateljicama. Onda je najzabavnije. A veselije je i prije puta jer me one danima prije nazivaju i vrište – Pičić, idemo u Bečić! Ne znam zašto mi suprugu i djeci takvo što nikad ne padne na pamet.

Ne znam, doduše, ni otkud nama, kao i nekima drugima, baš ime Beč. Kako je Wien preveden skoro pa i u onomatopejsku riječ kojom se oponaša glasanje ovce – Bee-beee… S jednim zaključnim – Č. Beč.

Svejedno, obožavam taj grad. Šetnje njegovim ulicama, trgovima, parkovima… Te, kao i uvijek, ondje se rađa udivljenost čistim, urednim, uređenim, održavanim… Uhhh…

U Beču su ceste – ceste, pločnici – pločnici, parkovi – parkovi… Između prometnica i pločnika – drvoredi, među stablima drvoreda – klupe, između tramvajskih pruga – ? Zrak! Dakako.

Grafita centar ne poznaje. Smeća u kantama ima, no smeća oko kanti nema.

Podšišana travica. Pojela ju kravica?

Nit listića na asfaltu. Nit mačkice, a nit tepihića.

Ljepšeg vremena od korizmenog za obići taj grad nema. Jer i crkve, te crkve… Očuvane su, održavane, uredne… Oltarne pale zakrivene korizmenom ljubičastom, večernji koncerti klasične glazbe u gotovo svakoj od njih. Pa i u Katedrali svetog Stjepana – Stephansdomu. U kojemu su recentnije obnovljene čuvene orgulje od preko dvanaest i pol tisuća svirala pa smo se tijekom subotnje večeri namontirale i ondje. Odslušati mladog poljskog virtouza. Osim jednog nepoznatog nam Bacha i Chopina, virtuoz nas je izvirtuozirao svojim uratcima, pa nas je malo zabolila i glava. Od gledanja u zrak. I u gotičke svodove.

I čudna li čuda – nigdje prašine! Ne znam kako to rješavaju, ali naše su čistunske dalmatinske okice sve snimile te zaključile kako im i pritom pomaže Duh sveti. Drugo nam se nije  nije činilo mogućim.

U Albertini, crteži renesansnih majstora Leonarda i Dürera.

Dürera volim odmalena. Ničije ruke ili staračke glave nisu iscrtane kao njegove. Divota jedna. Fotografirala sam ih, dakako, no odbljesak od stakla jednom mi je neodoljivom starčiću “prilijepio” i zelene zubiće. Poput zečjih. Devedesettrogodišnji mi djedica pozekio, no i tako je čaroban. Složit ćete se sa mnom. Vjerojatno. Ako se i ne složite, nije važno. Ovo je moj blogić. I moj djedica-zekica. I Dürerovi zekani su sjajni! I prikladno preduskrsni, kao i milijuni čokoladnih zečića po izlozima slastičarnica.

Između Albertine i Opere postavljen je suvremeni ostakljeni kiosk, a nad njime je, opet, jedan golemi zeleni zeko. Pred kioskom je red, dugačak gotovo kao i onaj za Albertinu, a u njemu – čevapi! Bosanski.

Dragim ljudima kupljene su Sacherice. Znatno su poskupjele te tortice u drvenim kutijama. Kao i sve drugo. Prejele smo se Bečkih. Šnicela, dakako, jer rođene Splićanke i kad provedu život u Zagrebu ne jedu šnicle u ženskom rodu.

U Beču je i najljepši Peek & Cloppenburg britanskog arhitekta Davida Chipperfielda. Najpročišćenije moguće suvremeno ostvarenje robne kuće interpolirano je među historicističke građevine najpoznatije trgovačke ulice i kontrastnom im formom uspjelo parira. Bečke uglovnice najmoćnije su i najreprezentativnije građevine, a ona slovenskog velikana arhitekture Jože Plečnika oduzima dah.

Beč odavna novijoj arhitekturi daje šansu i na najvrjednijim lokacijama, čak i kada je revolucionarnija. I kada šokira. Adolfu Loosu i početkom je prošlog stoljeća ogoljenim plaštem uglovnice na Michaelerplatzu pošlo za rukom dobrano preneraziti i carsku obitelj koja je na nju virila kroz zavjese Hofburga. No, preživjeli su taj “zločin bez ornamenta”, dakako, a preživio je i taj Looshaus, koji danas središnjim pročeljem uglovnice više ne nosi ime Goldman & Salatsch, već Raiffeisen banke i Schullin urarstva.

Na Schullinove draguljarske izloge Hansa Holleina iz ranih 1980-ih svakog puta bacim oko i, srećom, uvijek su, nedirnuti, tu. Pokojni zagrebački arhitekt Aleksander Laslo davno nas je, neke od sretnijih zagrebačkih konzervatora, upoznao s njima i s koječim drugim vrijednim po Beču.

Preživio je ondje, očuvan do detalja, i Loosov Carinthian bar ili American bar iz 1908. godine. Očuvane su čak i zavjesice njegovih zidnih lampi. To provjerim baš svakog puta pri biranju koktelčića i gniježđenju na kožnim naslonjačima njegova 27 kvadratnih metrića “velikog” i mramorom obloženog interijera. Ovog puta “pao je” Porn Star Martini i 24 Raspberry. Mmmm… Hotel nam se po njima činio znatno udaljenijim.

A za kraj ovog kraćeg, živopisnog i putopisnog osvrta prilažem i jednu crticu jer nakon sveg uloženog truda, premda se s prijateljicama ne trudiš već ih voliš, da u glavu jedne ekonomistice opterećene brojevima ubacim osnovne podatke o bečkim arhitektonskim znamenitostima…

-Evo, Parlament je načičkani neoklasicizam danskog arhitekta Theophila Hansena, koji je radio i zgradu Musikvereina…

-Aaaa…

-A ovu neogotičku Vijećnicu radio je Friedrich von Schmidt, arhitekt koji je za sobom i u Hrvatskoj štošta ostavio – dao prvi nacrt rekonstrukcije zagrebačke katedrale, projektirao Marijin zdenac pred njom, ostvario zgradu HAZU…

-Uuuu…

-A ova dva Semperova i Hasenauerova golema muzeja s debelom tetom Marijom Terezijom među njima znaš, bili smo unutra i prošli put…

-Eeee…

Sutradan ujutro, po izlasku iz hotela smještenog u neposrednoj blizini Vijećnice i Parlamenta, okušam se i u ispitivačkim vještinama…

-Dobro, što nam je sad ovo s lijeva? Rekla sam ti da ju je projektirao von Schmidt! Vije…

-Znan! Mali Big Ben! Stvarno je smišan!

 

Beng!

Beng!

Beng!

Podijeli: