Odmalena mi je bilo draže poklone uručivati, nego ih primati. Ne znam zašto.
Oduvijek volim promatrati izraze lica ljudi koje obdarujem, napose onih koje volim. I bez greške, otprve je moguće zaključiti da li se poklonom pogodilo ili ne. Nekog usrećilo ili ne. A kada bih zaključila da sam uspjela, sretnija bih bila ja od poklonom usrećenog.
Za ranog sam djetinjstva dva-tri puta bila teško razočarana poklonjenim mi Božićnim iznenađenjima. Jednu željno iščekivanu kasetu svjetskih hitova, koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila “in”, smijenila je iz poklon-papira odmotana kaseta domaćih hitova, koja je automatski izazvala gorak i glasan plač. I trk u sobu, lupanje vratima i čučanje iza njih.
Moje je roditelje moj “performans”ostavio bez riječi i, da, znam da to i nije bilo baš lijepo od mene, ali, tuga i razočaranje nagomilani u mojoj maloj duši bili su golemi. A pogled na tu nesretnu kasetu s nekim brkatim Hrvatom na ovitku, prebolan. I mrzila sam je. Možda i ne tako malo.
Onda je, ne puno nakon tog nepogođenog poklanjanja, moj otac krenuo na službeni put u Italiju. Nije se tada puno putovalo pa je taj put svima u obitelji izazivao trnce uzbuđenja u želucima, no meni posebno jer mi se činilo da bih iz Italije napokon mogla dobiti malo više tako željenih sitnica. Bilo je to vrijeme nestašice svega i u Zagrebu se stajalo u redovima za praškove za pranje ili kavu, a u tom čarobno zamišljanom inozemstvu bilo je svega, pa i mirisnih olovčica, gumica za brisanje i preslatkih rozih blokića s Hello Kitty ukrasima, na primjer.
Joj, da mi je bilo malo više onoga čega su naši najbliži susjedi imali napretek! More je takvih divnih japanskih sitnica susjed Vlado donosio djeci iz Graza, dok su kod nas samo koji put moje rodice/sestrične, Jasna ili, pak, Nives po povratcima iz Beča, koju takvu divoticu uvalile i meni u ručice. Pa sam tako i ja jednom postala vlasnicom jedne nježnopastelne olovke oslikane zečićima Miffy, kojoj je s vrha visila prozirna malena torbičica s još četiri skroz-naskroz majušne olovčice. S još manjim Miffy zečićima. Koji su se grlili i dijelili si poljupčiće. I još je sve to mirisalo na jagode!
Raj je bio tu!
Moja sreća prevelika!
Čuvala sam to blago kao zjenicu oka svoga. I jače. Te sam malo-pomalo gradila osobnu riznicu takvih sitnica na kojima mi je zavidjelo pola razreda. Onog ženskog dijela, dakako. Ili, tko zna?
Zato sam i ocu pokušala objasniti kako su mi takve sitnice od životne važnosti u tom mom trećem razredu osnovne škole i nadala sam se da me razumio. I, vratio se poslušni tata iz Italije, odakle je, uz mamine espadrile i goleme fete mortadele s komadićima maslina, donio vrećicu i svojoj plavookoj kćeri zlatne kosice.
U vrećici uistinu i bijahu sitne stvari, no malo drugačije od onih koje je Zlatokosa tako željela. Otac Ante kupio je malecke stvari, no ne preslatke japanske mirisne divotice, već one malo drugačije. Talijanske. Keramičke. Pa mu je kći uskoro u ručicama držala jednu malu, bijelo-plavo glaziranu – peglu! I jednog smeđeg – ptića! Aaaaaaa… Jadna li sammmm… – plakala je razočarana kći. Bolno i neutješno ridala je nad nerazumijevajućom sudbom kletom. A njezini su ponovno bili u čudu – Pa što joj je sad? Je li tražila sitnice ili ne?!?
Vjerojatno me od tada prati PTSP od otvaranja poklona jer mi svaka takva prigoda izaziva strašan strah od – keramičke peglice.
I, onda, jednom, sad već i poodavno, skroz iznenada, na kućnu adresu dobijem veliki glazirani bijelo-plavi poklon! Jednog ljepotana pod plavim šeširom koji me silno usrećio. Neočekivan, a u cijelosti pogođen, taj prijateljski poklon uspješno je sanirao moj strah od uglancanih glaziranih poklona.
Za zaključiti je tako da sam od djetinjstva ipak strašno napredovala i danas sam puno pristojnija. Ne vrištim i ne lupam vratima pri primitku nečeg što mi se ne sviđa ili što mi ne treba.
Samo čučim iza vrata.
I pljačem.
Pegla, i to keramička, još uvijek je negdje u meni.
Čuči.
I pari.