Uz starog, nagluhog, poluslijepog i bolesnog psa Grofa dovedenog iz Zagreba, na Šolti imamo i dvije domaće, masliničke grlice koje dvaput dnevno dolijeću po porcije mrvljenih keksa. Najdraži su im Kraševi Čajni kolutići, ali snađu se i s prhkim Vanilin-kiflicama.
Pri svom tom veselju jedini problem predstavlja to što pri dolijetanjima uvijek odabiru jednu te istu borovu granu.
A što je tu problematično?
Pa to što je ista pozicionirana nad sjedalicama vanjskog blagovaonskog stola uz koji se mi ne stignemo ni namontirat, kadli nas one s visine nabrzaka iskenjaju. Pljaf! Pljaf!
One to vjerojatno rade iz čiste ljubavi, no mi ih svejedno ovako nekako častimo: Fakju, Gu-Gu! Mater ti pernatu! Vidi krave (?!) leteće! O, Grof ti mater… I sve tako nekako slično grozno.
Osobno sam zaključila kako one misle da su te psovke izrazi našeg iskrenog oduševljenja pa nas svakim danom sve jače i preciznije gađaju svojim maslinastozelenim proljevastim govancima.
Još je nešto jako zanimljivo.
Grof koji više na gotovo ništa ne reagira svaki put nakon mog bacanja smrvljenih keksića po kamenom popločanom putu juri i jezikom skuplja bačene komadiće. Kao da je nasmrt pregladnio i kao da mu život o njima ovisi. Pritom mu se jezik svako toliko zalijepi za smolu i borove iglice, no ni to ga ne ometa u hranjenju ptičjom/čovječjom hranom. Skupu i njegovim jetrenim problemima prilagođenu hranu “Gastro…” jedva da i okusi, no grličje su mu mrvice jako napete.
Gazda mu je, pak, silno oduševljen mirisom njegove konzervirane hrane i čini se da bi je najrađe probao. Tako mu fino miriše.
A ja?
Ja sam jutros, lijepo, tijekom doručka, u jogurt gurajuć neko ptičje zrnje, mudro (kao i inače) zaključila kako smo na ovom “moru” svi odreda malo skrenuli.
Možda i ne baš malo.
Gu-Guuu…
Mu-Muuu…