Jolandu sam upoznala davno. Za prvog dana radnog staža u jednom projektnom birou na Mrtvom kanalu u Rijeci. Jako distancirana je djelovala. Sva ozbiljna. Čak i odjevena ozbiljno – suknja, košuljica s kragnicom, vestica… I držala se ozbiljno, sve dok ih bezbrižno, šašava kakva sam tada bila (naglasak je na ovom “tada”), svih odreda nisam “uzela u đir” te polako počela rastakati njihovu ozbiljnost. Mojim glupavim djetinjarijama bilo je teško odoljeti.
Precizno određujem trenutak kada sam tu ozbiljnu damicu odabrala za prijateljicu. Htjela ona to ili ne, morala je postati mojom “prijom” jer me jednom prilikom srčano obranila. Bio je tada s nama u birou i jedan nešto stariji kolega koji je zapošljavanje mlade arhitektice spojio s naumom da je kao potrčka šalje po sve što mu je padalo na pamet. Po sendvič, po sok, po novine… no, već po drugom pokušaju koristoljubivog prošetavanja mlade plavuše – mene – Jolanda ga je strogo, no krajnje pristojno (jer sva je strašno, gotovo pa i nepodnošljivo, pristojna i danas) u njegovu naumu brzinski zaustavila. Nikada više slično mu na pamet palo nije, a Jolanda je postala mojom BFF-icom. Jolanda je postala – Joli.
Uz tu Joli u moj život ušetali su i njezin brat Zoli (Zoltan) te njihov tata Janoš i mama Marija. I Zoltanova djeca, Jelena i Oliver, dakako, koju sam kao male bebe nanašala po rukama. S njihovom nadprosječnom visinom danas bi mi to bilo znatno teže. Kada bih se u tom naumu okušala, naravno.
Jako ih odreda volim, a posebnu nježnost uvijek sam osjećala prema Janošu. Pristojnom, samozatajnom i tihom gospodinu koji je koješta znao i umio, pa tako i sa svojim pčelicama proizvoditi najbolji med na svijetu. Provevši radni vijek u Čabru, a mirovinu u Mandlima pokraj tog istog Čabra, Janoš i Marija činili su svakojaka fina čudesa, no Janoš se, nažalost, razbolio, dugo bolovao i naposljetku pred desetak dana i preminuo. Ako je itko strpljivo, pažljivo i dostojanstveno otpratio supružnika i roditelja, onda su to Ratkovi – teta Marija, Joli, Zoli i Zolijeva djeca. Posljednja godina Janoševe nepokretnosti i odsutnosti bila je ispunjena nevjerojatnom posvećenošću, pažnjom, brigom, njegom i ljubavlju. Znam da je zaspao sretan. Rijetki sretnici imaju takav ispraćaj ovozemaljskog života.
Po roditeljima Mađar rođen u Vojvodini, Janoš je studirao u Zagrebu gdje se i zaljubio u lijepu crnku Mandlovku (ako se tako nazivaju stanovnice Mandla) i po prvom pogledu zaključenom (dakako) zaključkom kako je baš “ona Ta”, doselio se u čabarski kraj. Djeci je izgradio kuću nad Opatijom, no sam je većinu života proživio u Gorskom kotaru, kojeg je toliko volio. Da je onako onemoćao i bolestan još samo malo izgurao, proslavio bi 60 godina braka sa svojom Marijom. Gdje još toga danas uopće ima? Da ljubav toliko traje, pa i nadživi svoje fizičke udomitelje?
A jednodnevnim brzinskim napuštanjem Šolte i godišnjeg odmora te dugom vožnjom do Čabra i njegova groblja ponovno sam se uvjerila kako je dobri Janoš imao potpuno pravo ne zaljubiti se samo u Mariju, već i u čabarski kraj. Kao u nekoj alpskoj bajci – rijeka, šuma, planine, kristalno čist zrak, bistre vode… Čista divota i u njoj krasan gradić s istaknutim tornjem crkve Svetog Antuna Padovanskog i lijepim središtem kojim dominira nekoliko zgrada. Jedna od njih vlasništvo je poznate i ugledne, stare čabarske obitelji Križ.
I – Paf! – uz Janošev odlazak i Jolikinu tugu razdrma me i još nešto – prisjećanje na jednu članicu te obitelji o kojoj sam se dobrano naslušala. Jer ljubav zaziva riječi i riječima se umata, ovjekovječuje i čuva, a moj pokojni profesor, prijatelj i tema druge velike monografije – arhitekt Nikola Filipović – riječima je posvećenim preranopreminuloj drugoj supruzi u mojoj knjizi svakako osigurao uspomenu na nju. Ili se tomu barem nadam.
Poznati je zagrebački arhitekt, Nino, naime, i drugi put birao i ženio arhitekticu – znatno mlađu (nekoć mu i studenticu) Davorku Križ. Bila je to po njegovim riječima ljubav kojoj se, koliko god se to zbog obitelji i društva trudili, nisu mogli oduprijeti. I što su se jače trudili udaljiti jedno od drugoga, manje im je to polazilo za rukom. Vuklo ih je i vuklo, te ih je naposljetku i “navuklo” jedno na drugo. Jednim Davorkinim odlaskom u Ameriku čak se probalo i raskinuti niti snažnog privlačenja, no ljubav ih je u naumima dobrano porazila. Nino je naposljetku Davorkin povratak dočekao na pisti zagrebačkog aerodroma i puno nakon njezine smrti taj susret opisao riječima – Zrinkica, “Prohujalo s vihorom” bilo je čisto niš’ za nas! To si ti trebala videt… Nažalost, brak otpočet filmski, tako je i završio, i Nino je kroz neko vrijeme, kao i u čarobno tužnoj “Ljubavnoj priči”, svoju bolesnu i onemoćalu četrdesetogodišnju Davorku na rukama unio u bolnicu Rebro, iz koje ona više nije izašla živa.
Nije ta ljubav trajala šest desetljeća, kao Janoševa i Marijina, no svejedno je bila nevjerojatno moćna. Silinom je također mijenjala utabane i probijala nove putove.
I više nimalo ne dvojim da se u mom životu neke važne stvari začudno preklapaju i slažu, kako se dogodilo i s odlaskom Jolikina tate Janoša. Ispraćen od brojnih ljudi i sahranjen na divnom mjestu malenog čabarskog groblja položenog na uzvisini nad gradićem okruženim šumama, Janoš počiva baš u neposrednom susjedstvu dojmljive grobne kapelice obitelji Križ. Skladnu i nad suterenskom bazom obostranim stubištima i ogradama oivičenu malenu kamenu gradnju obilježavaju brojni lijepi detalji. I dva križa. Križevi su to Križevih.
Od ovoga ljeta to se groblje malenog pograničnog hrvatskog gradića meni vezuje i uz dvije velike ljubavne priče o kojima sam toliko slušala. O jednoj dugoj i drugoj znatno kraćoj, no podjednako čarobnoj i moćnoj. Kakve prave ljubavi isključivo i jesu.
A one koji ostaju njihovim svjedocima mora tješiti činjenica da su i sami bili segmentima divnih životnih slagalica koje su izrodile toliko lijepoga. Toliko zaloga vječnosti.
Sve drugo je nebitno i prohujalo je ili će tek prohujati s nekim od vihora.