Iz nekog razloga na Šolti ne prestajem razmišljat o muževoj noni. Već štošta sam o Ester ispisala, no izgleda da će toga biti još jer je gotovo svaka stvar iz masliničkog starinskog ljetnikovca dijelom njezina nasljedstva ili je pak njezinih ruku djelo.
Sinjanka školovana u Beču ostavila je za sobom čitavo more stvari jer je na Domaćinskom studiju za mlade dame, među ostalim, izučila i krasno vesti, kukičati, plesti… I lijepo pisati.
Bila je dobra i plemenita žena iz poznate sinjske obitelji, a udala se za podjednako dobrog i plemenitog Splićanina iz ugledne, uspješne i izuzetno imućne obitelji koja je po zaredanim nacionalizacijama nakon Drugog svjetskog rata ostala dobrano opljačkanom. Ostavljeni su joj posjedi na – čini se tada nikom posebno zanimljivoj – Šolti, a Splitske su nekretnine i zemljišta prešle u nečije tuđe ruke. Da bi joj mlađeg sedamnaestogodišnjeg sina Đorđa pustili iz zatvora, Ester je potpisala i predaju velike obiteljske četverokatnice s prizemnom Poljoprivrednom apotekom pokraj Marmontove ulice, pored koje svakog ljeta prošećemo te odemo na pizzu u susjedni lokal dragog nam prijatelja. I redovito malo poskakujem oko te krasne historicističke zgradurine, zagledam se u njezine prozore i zavjesama prikrivene interijere, te pokušavam zamisliti kako njezini današnji stanari u njoj žive. Izgradila ju je i dugo nastanjivala moja familija po udaji, no jednog dana ju je morala napustiti i zaboraviti. Napustila ju je. Zaboravila nije. Kako i bi?
Imanje, pak, u Maslinici obitelj uživa i danas.
U Esterinoj su kući na krasnom, starom i obilno ozelenjenom šoltanskom imanju i brojne kuhinjske te kupaonske krpe od bijelog platna s dugačkim i čvorovima definiranim resicama. Odreda su izvezene njezinim ili muževim joj inicijalima – EP ili JP – a puno ih je i s djevojačkim – ET – od prezimena Tripalo, kako se do udaje prezivala. Ormari su puni divno izvezenih stolnjaka i platnenih salveta, ubrusa, podložaka, pa i kukičanih noćnih kapica za koje su ručno rađene i bogato izvezene torbice u kojima su se te krhke kapice čuvale. Sve odreda ukusno, usklađenih materijala i boja. Sve sam to pohranila i nadam se kako će moje buduće snahe znati što preuzimaju i da će nastaviti tradiciju čuvanja i prenošenja takvog blaga. Jer to – što danas gotovo nitko nije u stanju izraditi – i nije drugo doli blago, kojeg sam se ja sama dobrano načuvala.
Puno je priča o Ester i njezinu znatno starijem suprugu Josipu, no ja svake godine iznova svisnem od tuge nad riječima koje je ona po posljednjoj želji umirućeg joj dvadesetčetverogodišnjeg sina Đorđa ispisala na njegovoj posljednjoj slici. Podno uokvirene fotografije izuzetno lijepog crnomanjastog muškarca s brčićima krasopisom je ovjekovječena posljednja poruka umirućeg oca četverogodišnjem sinčiću jedincu, njezinu jedinu unuku:
“Joško!
Budi poslušan,
Budi pošten,
Budi siromah.”
Podno citata, uz Đorđevo ime i datum smrti ispisano je i: “Mama, zagrli me! Mama, poljubi me!”
Ne znam postoje li moćnije i ljepše oporučne riječi oca sinu jer biti siromah u izobilju teška je moralna zadaća, no, da nije bilo Ester, ništa od bogate obiteljske povijesti prepune sjajnih pojedinaca ne bi ostalo očuvano. Pa ni moćna usmena poruka ispisana rukom jedne ucviljene majke koja je tada imala godina manje nego ja danas. Ne usuđujem se ni zamisliti kako se Ester u trenutcima ispisivanja tih redaka osjećala.
Kako god, danas njezina tri praunuka vikom i jurnjavom kovitlaju kuću u Maslinici. Neki već i djevojke dovode, a povijest se jedne dalmatinske obitelji kojoj je ne tako davno prijetilo gašenje nastavlja. Stolnjaci, ručnici, tabletići i koješta drugog divnog rabit će se, prati, peglati, vješati… I Esterini će se vezeni inicijali još dugo vijoriti na šoltanskom suncu i vjetru. Kako takva ljepota i zaslužuje.
Godinama sam se uzaludno trudila u tim ručnim radovima pronaći barem jednu greškicu, no – šipak! Savršeni kakvi jesu uporno nisu odavali mana mom preciznom istraživačkom i konzervatorskom oku. No, ovog tjedna pri peglanju jednog od najdražih mi stolnjaka ugledam par malih praznina i shvatim kako joj je vezenje središta na jednoj manjoj grupi cvjetića ipak nekako promaklo! Od četiristo cvjetića stotinjak godina starog velikog stolnjaka, njih postrano grupiranih devet ostalo je bez izvezenih tučaka. Istog trena shvatim kako mi je zbog toga taj stolnjak sada još i draži. Najdraži od svih!
I nekako otprve zaključim da je, onakva uredna i precizna kakva je bila, Ester namjerno ostavila tih par praznih polja. Za koje je samo ona znala. Dosad. Odsad znam i ja, a po čitanju ovog uratka, logično, znat ćete i vi.
Nešto slično činile smo Tanja i ja na fakultetu pri mukotrpnom ručnom iscrtavanju arhitektonskih programa, gdje bismo redovito u ispisivanju tehničkih opisa, željno iščekujući reakcije profesora koji su ih trebali čitati, radile namjerne greške. Srećom, čitali ih detaljno nisu, jer da jesu, pronašli bi naše “lapsus calami”-je kojima je “postojeće stanje” redovito bilo ispisano kao “postojeće sranje”, “kat” kao “kakat” i slično. Koliko smo se pritom takve šašave i bezbrižne znale smijat, ne treba ni govorit.
Vjerojatno je tako pri dovršavanju beskonačnog zadatka na velikom uštirkanom bijelom platnu bila odlučila i Ester – Ha-ha-ha! Eto vam ga na! Baš ću malo škivat!
Tih devet neizvezenih tučaka njezino je “postojeće stanje”. Koje ne dam nikom.
Možda se i ukopam s njim.
Onako, umotano, kao palačinka.
Bilo bi mi kao na livadi među tom gomilom cvjetića.
Od kojih ih je nekoliko bez tučka.
Najvažnijih nekoliko.