Pred sada već i više od sedam godina istupila sam javno u vezi nekih stručnih arhitektonsko-urbanističkih pitanja, vezanih uz – javno. I tada/tako nekako postala “javnom” osobom. Onima kojima je cilj biti takvima – javnima, to bi vjerojatno imponiralo i godilo. Meni godilo nije. I danas mislim da mi je to moje “ujavljivanje” upriličilo puno više neugodnosti no dobroga, ali je istina i da sam se od tada povezala i s većim brojem divnih ljudi, brzinski iz “nepoznatih” pretočenih u “poznate”, od kojih neke ni danas ne dam ni za što. Oni su najveće dobro proizašlo iz tog po mene izuzetno teškog razdoblja, koje je, ipak, iskristaliziralo i još nešto – da građani cijene otvoreno i javno iznošenje stručnih stavova. Ako isto nije sebično vezano uz osobnu korist, dakako. Ukoliko jest, onda nije javno, već isprostituirano i kao takvo pogubno je po sve.
Rečeno predstavlja važnu temu, kojoj se svakako valja pažljivo posvećivati, no ja ću se danas pozabaviti jednom starom pričom koja me u ono vrijeme uvjerila kako su mi sumnje u opravdanost stručnih istupa bile neutemeljene. I da, kako god onda bilo teško, neugodno pa na mahove i neizdržljivo, nije bilo uzaludno. Baš tu negdje upliće se i današnji naziv ovog kratkog blogovskog osvrta – gumb/dugme/botun ili kako god već…
Isti je baš u to doba odlučio otpasti s moga tek kupljenog kaputića – koje druge, nego li “vojničke” maslinastozelene boje? – osvojenog u jednoj od većih zagrebačkih trgovina u centru grada. Otpao je svojeglavac i upao u ulični šaht, a kako s unutrašnje strane kaputića nije bio ušiven onaj uobičajeni rezervni komad, našla sam se u tipičnoj ženskoj nevolji. Što sad? Jer otpao je naizgled olovni polusferični komad urešen malenim grbom, koji se nije mogao tek tako nadomjestiti . A kaputić novi! A svi drugi gumbi na mjestu! A ja sitničava jarica…
I odlučim prošetati se do trgovine, ne znajući ni sama što da unutra molim. Tješila me jedino pomisao da, možda, za ovakve posebne slučajeve, poput moga, negdje ipak čuvaju zalihe gumbića. Za prvu pomoć ženama u nevolji, dakako. No, šipak! Takve zalihe u trgovini nije bilo i počela sam se miriti s činjenicom neupitne zamjene svih atraktivnih gumbića onima običnima. Iz Nama-e, dakako, koja još jedina i prodaje tu tako nužnu stvarcu – gumbe/dugmad/botune…
Ali dogodilo se nešto krajnje neobično, što je ipak eliminiralo moje ulaske u Nama-u i pretraživanje beskrajnih prozirnih valjaka s morem gumbolikih uzoraka, jer baš dok sam strpljivo stajala s bezgumbnim kaputićem obješenim preko ruke u redu pred samom kasom, “dočepala me se” jedna kolegica. Bio je to baš tjedan po mom nastupu u jednoj od gledanijih hrvatskih nedjeljnih emisija i kolegica mi je izrazila poštovanje i divljenje i…, ali je postavila i neka od tada mi najčešće upućivanih zagrebačkih pitanja – Ali, Zrinka, što ti je to, zapravo, trebalo? Pa jasno ti je da će početi neugodnosti i da ćeš naposljetku otići? Da si ti jedna, a njih je more… Na tu salvu uspjela sam natrag uputiti samo jedno osamljeno pitanje – A, zašto sam ja, X.Y., sama i usamljena u svemu tomu?
Nije mi odgovorila, došao je njezin red za plaćanje na kasi i odlazak, po čemu sam se pred jednim crnomanjastim i punijim mlađim gospodinom na kasi našla i ja. Po nenamjernom i čisto slučajnom svjedočenju našoj prethodnoj konverzaciji, gospodin je poslušao i moju drugu važnu priču o novom kaputiću-bijegu-šahtu-potrazi…, te je po objašnjenju kako nemaju zalihe gumbića, izišao pred pult, potapšao me po nadlaktici i rekao – Dođite sa mnom, gospođo! I odšetao me do stalka s drugim primjercima mog vojničkog kaputića, primio prvog koji mu se našao pri ruci, dohvatio se njegovog najbližeg gumba i jednim žustrim potezom ga strgnuo. Baš onako, filmski – A-ca!
Po mome – Neeee… Ni slučajno! Ne dolazi u obzir! Snaći ću se… – dohvatio je moju desnu ruku, žustro mi u dlan ugurao taj gumb i zatvarajući mi prste oko njega u šaku, energično prišapnuo – E, uzet ćete ga! Baš ćete ga uzet! – te mrtvo/hladno odšetao od mene prema kasi.
S jednim gumbom u stisnutoj šaci odšetala sam do automobila u koji sam sjela pokušavajući dokučiti što mi se to, tako filmski, netom odvilo u ionako uzburkanom životu. Uspjela sam otvoriti šaku u kojoj se kotrljao taj debeljuškasti i naizgled olovni gumb s grbićem te sam istog trena shvatila kako mi se na dlanu kotrlja najvrjedniji poklon ikad mi uručen/ušakčen!
Potpuni je neznanac jednom polusfericom, bez ijedne izgovorene riječi, uspio u onom što je većini poznatih mi tada predstavljao problem – iskazivanju iskrenih suosjećanja i solidarnosti. I sve to jednim običnim gumbom/dugmetom/botunom… Samo naizgled olovnim.