Kuhinja, Putovanja

JANKI

Teta Ranka je korčulanska prijateljica moje mame.

Njezina kći Nađa moja je prijateljica. Nađine lijepe kćeri prijateljice su mojih sinova.

O – To be continued… – još ćemo vidjet.

Nađi sam stoput posvećivala riječi i ta visoka i vitka ljepotica predstavlja jednu od važnijih uloga u mojim autobiografskim knjigama Rupa i Crtice. Nađa je, među ostalim, i ona koja mi u korčulanskom kinu pri ronjenju suza nad tužnim ljubavnim pričama posuđuje rub svoje duge haljine. Da se u nj useknem. Kada nemam maramica, ni svoje duge haljine. No, o tom sam već pisala.

Moji sinovi vole Nađu i njezine kćeri, ali jako vole i njezinu mamu. Puno je razloga tome, a jedan od njih je i taj što ih je Teta Ranka odreda učila čak i plivanju. U korčulanskoj Svetog Nikole ulici, dakako. Moj najmlađi sin posebno je bio vezan za nju i čitavo mu je rano djetinjstvo tijekom ljetovanja s mojim roditeljima na Korčuli bilo ispunjeno usklicima – Teta Janka! Teta Janka! Teta Janka ovo, Teta Janka ono… Pri kupanjima na korčulanskoj obali Teta Janka je s njima i s drugom dječicom igrala na balote, na karte, na kukala… Teta Janka je bila i ostala Zakon.

Ne postoji što ta Teta Ranka “u ruke ne zna činit”, a pečenjem kolača možda i “šiša” moju mamu Mariju. I mene, poznatu pekačicu kolačića. Onih koje pri uređivanju ližem, ali i onih koje ne ližem.
Zezam se, naravno. Samo sam jednom polizala sve mamine liz… – pardon! – linzere, ali i o tom sam već pisala. Kao i o mojoj ljubavi prema londonerima, za koje – ako su po maminoj mi recepturi – dam sve! U pravilu ih po pečenju i pojedem sama sve.

No, nakon primanja trećeg cjepiva protiv Covida-19 iz nekog nepoznatog i tužnog razloga postala sam alergičnom na neke divne i mile mi prehrambene sastojke, uključujući lješnjake i orahe. Preživjela bih ja odricanje od oraha skroz-naskroz da oni ne predstavljaju osnovni sastojak – čega? Londonera, dakako! Zato, patim jako! Strašno sam kažnjena! I godinama mi nedostaju. Nemilo.

No, prošlog tjedna, po povratku mojih roditelja u Zagreb primih u ruke poklon s Korčule. Jednu prozirnu kutiju – “Za Zrinku!” – prepunu baš londonera. I čim sam od jada počela cviliti, shvatila sam kako ti krupniji komadi oraha s posipanog vrha pravilno izrezanih kolačića izgledaju pomalo čudno. Baš su nekako bademasto izgledali ti orasi koji su se naposljetku i pokazali bademima. I sretna zaključih kako je Teta Ranka klasične londonere za me malo “preuredila” i “pobademila”.

Kutija je u svakom od tri reda udomila po dvadeset komadića, od kojih sam deset udijelila obiteljskim prolaznicima, a pedeset smazala. Ne odjednom, naravno, razvukla sam to (čak!) na tri dana, a kroz to vrijeme Teta Janka je potvrdila ulogu i mog superheroja. Čarobnice zbog koje sam ponovno sretna, a marcipanasti londoneri od badema mojim su novim najdražim kolačem. Koji u toj inačici više i ne bi trebalo zvati londonerima, već dablinerima, na primjer. Ili debljinerima?

Da! Debljinerima! Zbog kojih mi hlače “ulaze u se”, ali zbog kojih mi je oko srca i zimi, bez divnog korčulanskog sunca, toplo.

Priči prilažem i staru fotografiju korčulanskog Svetog Nikole. Tim svecem imenovana je divna obalna ulica, dakako, a ne sunčajući središnji lik nalik Patriku Zvijezdi koji je (izgleda) progutao Spužva Boba. Ili tonu debljinera?

Podijeli: