Arhitektura i ..., Umjetnost

PLANIĆEVU HUMKU

Tvrde da izgled kuća u kojima živimo svjedoči o nama samima. O našim ukusima. Tu pomalo pretencioznu tezu pobija činjenica kako većina građana živi u stanovima koje su si mogli priuštiti, a ne koje su sami osmišljali. Uglavnom se živi u građevinama i u zgradama koje su dostupne na tržištu. Kakve god one bile. Tada te zgrade, naravno, ne “govore” o ukusima svojih stanara i nastanitelja, već o arhitektima i građevinarima koji su ih projektirali i gradili.

Zasebnu priču predstavljaju ostvarenja obiteljskih kuća, na čijem se oblikovanju čini lakše iščitavati konkretnije veze s njihovim vlasnicima, ukoliko su ih oni i gradili, a ne ih samo kao već definirana ostvarenja kupili. Svakako, ni tu tvrdnja o sukladnosti kuća i njihovih stanara nije jednostavno dokaziva.

Po analizi recentnije arhitektonske stambene (a ovim se tekstom “držimo” samo nje) produkcije, reklo bi se da u Zagrebu (a ovim se tekstom “držimo” samo njega) većina investitora i njihovih projekanata ukusa gotovo pa i nema. Kako o ukusima nije ukusno raspravljati, dotaknimo se i drugih čitljivih manjkavosti. Nažalost, većina suvremenih zagrebačkih ostvarenja ukazuje na manjkavosti prostorno-planskih i zakonskih uvjetovanosti, na nesavjesna projektiranja te posljedično tome i brojne načinjene propuste, greške i mane. Neupitno nam danas manjka i znanja i iskustva jer su greške na realizacijama vidljive i dokraja neupućenim laicima. Nerijetko su te greške i kobne.

U zagrebačkoj povijesti bilo je i sretnijih razdoblja, tijekom kojih je glavnina graditeljske produkcije bila skladno i uspješno rješavana. Čak i kada nije bila osiguravana velikim financijskim sredstvima jer za stvoriti lijepo nije uvijek nužan samo novac. Nužno je znanje. Nužna je mjera. Nužna je pristojnost prema zatečenom prostoru, nasljeđu, gradu… I građanima.

Jedno od takvih sretnijih razdoblja hrvatske, pa tako i zagrebačke, arhitekture preklopilo se i s vremenom djelovanja jednog velikog arhitektonskog imena. Koje je djelovalo i u našem slavnom međuratnom arhitektonskom razdoblju obilježenom sjajem kvalitetnih ostvarenja u duhu internacionalnog modernizma. Urodilo je to razdoblje u Zagrebu i vrijednim definicijama, pa i onima vezanim uz Zagrebačku školu arhitekture, ali je, srećom, kvalitetnih tragova ostavilo gotovo posvuda u našoj zemlji. Vrijednosti i znanja iz razdoblja interacionalno prihvaćene međuratne moderne arhitekture – koja se u nas, danas nam je to itekako jasno, odlikovala dojmljivo kontekstualiziranim hrvatskim obilježjima – prelili su se i na poratna te daljnja desetljeća dvadesetog stoljeća, obilježenog i kvalitetnim ostvarenjima kasnih modernizama. I tu se negdje, nažalost, priča u kvalitativnom smislu zaustavlja. U kvantitativnom, ne. Također, nažalost. A što nam se potom zapravo dogodilo, tek će se morati znanstveno istražiti jer vrijedilo bi pokušati doznati iz kojeg smo to točno razloga zastali u razvoju te brzinom vjetra krenuli prema nazad.

U tom prošlostoljetnom razdoblju omeđenom dvama velikim Svjetskim ratovima dičili smo se u Zagrebu i dvjema školama arhitekture. Onom (i današnjom) na ondašnjem Tehničkom fakultetu, te onom na Katedri za arhitekturu, utemeljitelja Drage Iblera, Državne umjetničke akademije. Arhitekti prve po diplomiranju su stjecali zvanja inženjera, a drugi, naposljetku malobrojni diplomanti s Akademije, zvanja akademskih arhitekata. I profesori obiju institucija, štogod jedni o drugima onomad mislili i govorili, osposobili su i obučili sjajne arhitekte koji su se s vremenom, na našu sreću, i dokazali neizmjerno vrijednim produkcijama.

Jedan od njih je i Stjepan Planić, jedan od najaktivnijih i najlukrativnijih arhitekata stambene i javne arhitekture dvadesetog stoljeća u nas. Upravo Planić nije bio inženjerom, već akademskim arhitektom. S, jako je to važno ovdje naglasiti, prethodno završenom Državnom srednjom tehničkom školom. Čudesno je zanimljiv podatak da su đaci te škole, ukoliko i nisu nastavljali daljnje školovanje, po obuci i praksama bili osposobljeni i za kompleksne graditeljske zadaće. Zamisliti se danas treba nad pitanjem kako je tada bilo moguće osamnaestogodišnje ili dvadesetogodišnje majstore osposobiti da budu spremni za sve izazove graditeljstva. No tako je uistinu bilo, a naš je problem što danas ne znamo ni školovati ni obučiti. Čak ni po pošastima posljednjih potresa nismo bili u stanju protresti bahatim glavama te pokrenuti širok spektar educiranja najraznovrsnijih zanatlija i majstora. Možda razlog tomu leži i u činjenici da više ni o čemu nemamo dovoljno znanja, da bismo ga bili u stanju prenositi? Već tužno živimo, a ni djeci nam tuge neće nedostajati.

Kako god, naš Stjepan Planić, završio je 1920. godine tu Građevno stručnu školu (spojenu s Kraljevskom zemaljskom obrtnom školom u Zagrebu) te potom 1931. i Iblerovu arhitektonsku školu na Akademiji. Arhitekturu je stvarao, o njoj pisao, objavljivao knjige i educirao… i kao takav za sobom ostavio preko sedam stotina projekata i ostvarenja. Sjajne građevine javne namjene koje nas posvuda, da toga najčešće nismo ni svjesni, okružuju i oplemenjuju prati nevjerojatan broj ostvarenja baš stambene namjene. Planićeve obiteljske kuće onakvima su kakvima bi kuće i trebale biti.  Projektirane i ostvarene znalački. Definirane s mjerom.  Ugodne svojim stanarima. Pristojne prema prostoru i građanima…

Ovim se tekstom neću detaljnije osvrtati na najljepša djela tog opusa. Oni koji to žele slobodno u knjižnicama mogu posuditi katalog Stjepan Planić – Iz arhiva arhitekta, koji je 2003.-2004. godine u Gliptoteci pratio izložbu Darje Radović Mahečić i Ivane Haničar Buljan iz Instituta za povijest umjetnosti. Sve će im i samo prelistavanjem te divne tiskovine biti jasno.

Osobno sam sretna što sam za rada u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode dio vremena posvetila baš Planićevu dijelu opusa. I što sam, po konzultacijama s arhitekticom Ivanom Haničar Buljan, neka ostvarenja pripremila za zaštitu, koja je po usvajanju prijedloga na sastancima Povjerenstva za uspostavljanje svojstva kulturnog dobra ondašnjeg Ministarstva kulture i uspostavljena. Tako sam nekoliko “Planića zbrinula”, što me neizmjerno veseli jer te Kuće (veliko slovo ovdje nije omaškom!) valja očuvati. Treba brinuti o njima, spriječiti potencijalne ugroze i ne dopustiti da postanu “starijima”/“ljepšima”/“suvremenijima”… No, ni ti me zemaljski problemi nisu nagnali na ovaj tekst. Nešto drugo jest.

Bliže se Svi sveti pa sam češće na groblju. Mirogoju, napose, o kojem često, s razlogom, pišem. Taj naš nesretni i trenutno crvenom lozicom raskošno uvijeni ljepotan naočigled propada. Rane nanesene posljednjim potresima preduboke su i opasne te uskoro, ukoliko se ubrzano ne pokrene njegova kvalitetna i stručna sanacija, od njegove slike neće ostati puno.

No, vratimo se ljepšim temama jer i takav, ugrožen, Mirogoj je još uvijek segmentima čudesan, divan, čaroban… I treba ga pohoditi te se što češće puniti njegovim ljepotama. Pa kada tako njime lutate i lunjate nabasate i na grobna mjesta onih s kojima vam se život na neki lijep način isprepleo. S kojima ste bili vezani za njihova života ili po njihovoj smrti.

Upravo tako sam i ja neki dan nabasala na grobnicu obitelji Planić.

I zastala.

I divila se.

I shvatila kako i nije moglo biti drugačijim to posljednje počivalište.

Planić je za se odredio humak samo naoko slučajno definiran biljkama i ograničen golemom tujom. Sav u zelenilu. Isplanirao si je zagrobnu kućicu u cvijeću. Skromnu i samozatajnu, s minimalistički pročišćenom granitnom pločom, nositeljicom skladno upisanih imena pokojnika obitelji Planić. Bez titula, bez pozlate ili srebra. Bez ičeg suvišnog. Planić je znao da tituliranjima “s one strane” nema mjesta. S te smo strane svi jednako goli i izjednačeni u svemu, osim u za života načinjenu dobru i zlu.

Divno je vidjeti kako je arhitekt koji je za sobom ostavio jedan od najznačajnijih tragova hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća (jer i živio je od 1900. do 1980. godine) sebi isplanirao takvo mjesto pokoja. Iz tog razloga ne dvojimo da njegovi ostaci i počivaju u miru jer duša mu je i za života bila za let stvorena. Srećom po nas i našu baštinu, od koje su današnji hrvatski projektanti trebali naučiti tako puno. Nažalost, većini to nije pošlo za rukom.

Podijeli: