Nema više našeg Grofa, “psa s karakterom” – kako ga je opisivao naš sjajni veterinar, doktor Dragojlov.
Karakter tog psića bio je čitljiv od prvoga dana, kada smo moja tri (tada malena) dječaka i ja krenuli po njega na Knežiju. Nije on bio pas s rodovnikom i premda je u oglasniku lijepo pisalo – originalni shi tzu, mislimo da je ipak bila riječ o mješancu. Prelijepe je i prepravilne glavice i njuškice bio za tu kinesku pasminu “malih lavova”, a i dlaka mu se kovrčala. Nije padala u gustim, ravnijim slapovima kako to kod te pasmine, ukoliko im se dlaka pusti da naraste, biva. Dakle, nije bio dlake nalik onoj iz frizure Jennifer Aniston, već je više bio na me – valovit i često zapetljan.
Obitelji od koje je kupljen trebao je novac te nam ga je prodala puno prije preporučljivog vremena. Djeca i ja to nismo znali pa smo se s klupkom krzna u rukama pojavili pred gazdom našeg gazdinstva, koji je, vidjevši nas takve zimski zabundane i “oduhadouha” okićene osmjesima, prokomentirao – Jebate, zamorca su kupili!
Kakvog zamorca!?!, uskliknuli smo nas četvero. Ovo je pas! Paso, najjači mogući!
Za razliku od mene koja sam odrastala bez pasa u obitelji, muž je njima oduvijek bio okružen. I upoznala sam ga kao vlasnika jednog velikog rotvajlera. Bio je dobar taj pas, jako dobar, no s golemom količinom dlaka i sline koje je ostavljao posvuda ja sam se, reduša kakva jesam, jako teško nosila. Iz tog razloga svojoj djeci psa sam nabavila po iscrpnom internetskom guglanju. Unos u tražilicu “pas koji se ne linja, ne slini i ne laje puno” iznjedrio je upravo tu pasminu i odluka je bila donesena naglo, kako sve prave odluke i bivaju donesene.
Ja TO šetat neću! – upozorio nas je suprug i otac, no već je sljedećeg jutra tijekom brijanja tom klupku krzna koje mu je provirilo kroz vrata kupaonice upućivao – Abucibucibuuu… Ni moj otac, zagovornik posjedovanja isključivo životinja za mužnju i šišanje, nije bio bolji u prvim izjavama, no već ga je kroz par mjeseci šetao i šetao, te šetao i šetao, govoreći – Nitko tog pasu ne šeće kao ja! Jadan on s vama…
Po donošenju u naš dom zubići našeg psića nisu bili dovoljno veliki ni za mrvljenje najsitnijih granula te je nakon dva dana morao biti vraćen majci i obitelji koja ga je prerano od nje odvojila. Oboružani vrećama hrane za majku koju je morao sisati još mjesec dana vratili smo ga na Knežiju. Jedva smo izdržali taj mjesec. Majka ga je jednako tako jedva primila nazad k sebi, no naš paso je bio uporan i nekako ju je već nagovorio te kroz taj mjesec ojačao. Tijelo i karakter.
Bit će da ga je za to vrijeme ondje neka ozbiljnija gospođa mrkije gledala ili maltretirala jer kada nam se vratio ni jednoj gospođi starijoj od šezdesetak godina nije uskratio ugriza. Svaku, ali baš svaku je malo gricnuo. Kako je bio presladak, mnogi su ga željeli milovati, no zrelijim ženama nije praštao. Njegovo – Gric! Gric!, pratilo je – Jao! Jao! Jao! uvrijeđenih gospođa, koje su mu naposljetku ipak praštale. Ta tko mu, preslatkom kakav je bio, praštao ne bi?
Dugo je “činio” po kući, no taman je po sazrijevanju gazdaričinih promišljanja o tome da li je taj šit-cu za njezinu kuću ili ne postao odgojenim i urednim psom koji nam je poklonio divnih petnaest godina. Petnaest godina veselja, smijeha, razdraganosti, valjanja po podu…
O pasi sam već pisala i taj napis bio je jedan od najčitanijih na mojoj fejsbučnoj stranici pa je tako objavljen i u pratećoj autobiografskoj knjizi. Zaslužio je to naš ljubimac kojem ni ime nije bilo dodijeljeno uobičajeno jednostavnim putem. Moja je odluka bila da mu udijelimo ime – Paso. Jer kud ćeš prikladnije no da ti se pas zove Paso? Naposljetku sam se ipak odlučila za ime Grom, a tek sada mi je potpuno jasno da je gromom uistinu i bio. Moja svekrva je, međutim, inzistirala na mekšem i profinjenijem imenu, pa je paso, i uza svo moje protivljenje, prozvan Grofom.
Taj gromoliki aristokrat pobio je, međutim, i tvrdnju moje svekrve koja je svom najstarijem sinu često upućivala – Ti sinko imaš neki problem u glavi! Uvik moraš imat najveće auto i najvećeg pasa! E! Pozivala se time na njegove prethodne bernardince, irske vučje hrtove i slične velike četveronošce, dakako, no nije znala da će se on jednako dobro snaći i s malenim klupkom krzna koje se zadovoljno godinama vozalo u njegovim “velikin autima”. A, e!
Volio nas je naš paso. Mene i gazdu jako, no i puno više svoja tri malena čovjekolika drugara od kojih nije bio u stanju odrediti najdražeg. Jednostavno ih je svu trojicu volio najviše. Spavao je pod njihovim krevetima, čučao pod njihovim stolcima, volio njihove smrdljive čarape, navlačio im šlape i cipele… Trpio je njihove kape, šešire i nataknute mu skijaške naočale ili Božićne ukrase, skakutao je kada su bili sretni, zavijao kada bi plakali ili kada bismo se na njih derali. Nervozno roditeljsko – Grofe, odbij, ne deremo se na te!, nije ga zaustavaljalo u glasnim -Auuuuuuuuuu….-ima koje je ispuštao sve dok se njegovi pajdaši ne bi umirili.
Ništa naučiti želio nije. Nit – Sjedni!, nit – Lezi! u tu čupavu glavicu obilježenu medenjački gumbolikim crnim okicama ulazilo nije, no hranu je znao žicati uspješnije od ijednog profesionalnog žicara. Za šunku bi život bio dao, no problem su mu predstavljale količine koje je u se trpao, te se često s trbuščićem spuštenim do poda jedva dočepavao svoga udobnoga ležaja.
Gazda neurokirurg tvrdio je kako je njegov paso svjetsko čudo gumene kralježnice koja se pri izležavanjima na leđima znala izviti i pod nemogućim kutevima. Puka je! – znalo se čut, no, srećom, Grofova se kičma jednostavno i brzo vraćala u pozicije koje je profesor smatrao normalnima.
Taj je paso odbijao ono što smo mi smatrali normalnim, a sve drugo, nama nenormalno, uzimao je za normalno. Tako se i redovito uvrštavao u našu obiteljsku vrstu pri novogodišnjim blagoslovima kuće ili se za nama penjao na vagu za vaganje težine. Pobijao je i onu tezu da životinje predosjećaju prirodne nepogode i tijekom dvaju zagrebačkih potresa valjalo ga je buditi i nositi s nama na ulicu. Kurac moj (da prostite!) bi ti nas spasija, Grofe moj! Lipo bi se mi proveli s ton tvojon intuicijon… – dijelio mu je gazda koji ga je pri trešnjama tla nanašao po rukama. A moga bi malo i smršat! Neće više bit šunkice, ne, ne… – nastavljao ga je častiti “strogi” Dalmatinac. No pasu to nije diralo koliko ni lanjski snijeg, premda taj izraz baš i ne stoji jer snijega u Zagrebu nema već godinama pa ga tako ni Grof nije dobro upoznao.
Omiljeno mjesto na ovoj zemaljskoj kugli bila mu je šoltanska Maslinica. Ondje je bio gazdom u punom smislu te riječi. Dugim kamenim puteljcima trčkarao je amo-tamo, tamo-amo i opet amo-tamo, tamo-amo… Tjerao grlice i lizao bačene im mrvice kao da mu život o njima ovisi, urlao na goleme pse iz susjedstva kao da im tako malen predstavlja ikakvu prijetnju. Što je pritom najbolje, veliki psi ostajali su u čudu od nezajažljivog stava tog psa “s karakterom” i uvažavali su ludonju koji se doživljavao psećim Golijatom. Obožavao je Maslinicu, njezine puteljke pod borovim iglicama i smolom koja mu se ljepljivo upetljavala u sve dlake koje mu je naša mila Dubravka po povratcima u Zagreb u svom salonu za pse jedva dovodila u red.
I jeo je, jeo, jeo… Čak i nakon uspostavljanja kobne dijagnoze kojom mu je bilo prognozirano par mjeseci života. Srećom, ta su se dva-tri mjeseca ipak oduljila u osam mjeseci koje je premda bolan i slab, sretan proveo s nama. Njegovih osam kilograma istopilo se u nepunih četiri i prošloga mjeseca ostali smo bez tog žestokog malenog bića koje je voljelo neograničeno i silno. Bezuvjetno. Koje je, pokazalo se to najbolnijim baš meni, uvijek bilo tu za nas. Napose za me, najčešće samu u kući, koja sam tek po njegovu odlasku shvatila da sam s njime i kuhala i prala i pisala i čistila i maštala i sanjala…
Ne bi toliko potrajao, da vas nije toliko volio! Zadnje je mjesece izvukao isključivo na ljubav… – zadnje je što smo čuli od njegova veterinara. S tim smo se složili, no svejedno smo teško preživjeli. Plakalo se poskrivečki i javno, grupno i pojedinačno, glasno i tiho… A pogled na njegove “pozicije” biti će bolan dok je i njih. Neke tuge se ne zalječuju pa će tako i Gjof – kako ga je najmlađi sin od najranijeg djetinjstva zaljubljeno zvao – ostati nepreboljen. I zauvijek voljen.