Vratila sam dug najmlađem sinu.
Barem dijelom. I to ne bilo kojim, već onim francuskim.
Bio je premali kada smo dvojicu starijih vodili na putovanja u London, Pariz, Rim… Bio je tako mali, no dobro je zapamtio te nepravde. Napose putovanje u Pariz koje je uključivalo i izlet u Disneyland. U koji su mu braća, visine iznad 110 cm, sretno pošla, dok je on sa svojih devedesetak centimetara ostao u Zagrebu s bakom i djedom.
Tešku traumu to je prouzročilo. I pamtilo se. Donedavno, kada smo on i ja napokon pošli za Pariz. I u Disneyland, dakako, u kojem smo proveli cijelo jedno prijepodne.
U Parizu sam bila puno puta. Baš puno puta, no nijedan mi posjet tom čarobnom gradu nije bio lijep kao ovaj proveden s njim. Kako mu je to bio prvi kontakt s Parizom valjalo je isplanirati skroz drugačiji boravak, tijekom kojeg ga je valjalo upoznati sa svim ključnim znamenitostima. Što uistinu predstavlja problem – iz mora lijepoga i važnoga izlučiti ono najvažnije. Upoznao je tako i grad prepun zaljubljenih parova u kojem se osvješćuju bujajuće ili gaseće emocije i u koji će se sigurno uskoro vratiti s društvom koje mu srce odabere. Upoznao je Pariz čija energija budi i poziva na akciju.
Pa smo se tako i mi brodom vozili Seineom, kupljenom tjednom kartom pokrili smo sve vožnje javnim prijevozom – autobusima, metroom i RER vlakovima – i jurili smo tim Gradom poput dviju ptica trkačica. Bi-biiip… Dvadesetak kilometara pješačenja dnevno u četiri nas je dana pronijelo kroz toliko lijepoga, da smo se od šoka prouzročenog povratkom u Zagreb trijeznili danima.
Ophodali smo sve kvartove, obišli crkve, muzeje, galerije i zaklade te dva popodneva i večeri proveli u Louvreu i u Musee d’Orsayu. Malo je to vremena pa je unutar te dvije muzejske institucije mladi Zagrepčanin obišao ono što ga je najviše zanimalo – u Orsayu sve izloženo, a u Louvreu antiku, egipatsku zbirku, francusko slikarstvo… I ustakljenu Mona Lisu, naravno.
– Pa, i nije mi baš nešto ta teta uživo… Nit zgodna, nit seksi… A i smješka se onako… Dobro ta zna što je zasrala…
– Ahahahaaaa…
Nit drugo renesansno i barokno slikarstvo nije prošlo bez ocjena, napose dio s katoličkim svecima i dokazima njihovih martirija. Strijele svetog Sebastijana, kotač svete Katarine i neke sjekire u glavama drugih mučenika polučile su nepokolebljiv zaključak – Ne isplati se postati svecem, čini mi se…
Muzej Orsay posebno je oduševio studenta medicine, a pred pozadinom golemog sata jednog od kupolama zaključenih pročeljnih rizalita građevine negdašnjeg željezničkog kolodvora načinjene su neke od najljepših fotografija putovanja. Čudesan interijer pretapajućih izložbenih prostora Gaetane Aulenti i četrdeset godina od zaključenja nevjerojatne adaptacije izaziva zastoj daha. Trenutno postavljena izložba suvremenog figurativnog kiparstva L’Addition nestašnog dvojca Elmgreen & Dragset dokazuje kako se promišljena i kvalitetna, čak kada je dijelom i naopako postavljena, suvremena umjetnost uspjelo stapa s najpoznatijim povijesnim umjetničkim eksponatima. Njihova Skakaonica postavljena po sredini glavne dvorane kao da je oduvijek uz Carpeauxove skulpturalne i reljefne grupe s kraja 80-ih godina 19. stoljeća, s kojima se tako prirodno sljubila. Uz preduvjet proporcionalne promišljenosti i kvalitete, suvremeno se uspješno stapa s tradicionalnim, naglašava ga i ističe u njegovim vrijednostima. Dobro je uvijek dobro i lijepo je uvijek lijepo. Ljepota novog ne ugrožava onu starog, a dokazano vrijedi i obrnuto.
– Mufić! – Usklikom je popraćen Courbetovo Podrijetlo svijeta iz 1866. godine, a Maillolove Nimfe iz 1921. ispravno su smještene ondje gdje sam bila sigurna da ih primijetio nije – Ove su golaćice virile i iz živice onih vrtova kompliciranog imena uz Louvre!
Katne galerije su optrčane, Rodinove skulpture prepoznate – S ovim su nas u gimnaziji tlačili… – a činjenica da se na strani nasuprot Rodinovoj ustoličila Meštrovićeva Majka, izazvala je neizmjerno grupno veselje – Vidi je! Nedavno je s tom velikom glavom bila u Zagrebu!
– Ahahhahahhahaaa… Ima njih više, ali jesi li svjestan kakva joj je pozicija dodijeljena?!? Upravo NJOME počinje niz velikana 20. stoljeća – Maillol, Bourdelle…
– Ok, Ok… I Gargamel je tu sigurno njegdje…
– Ozbiljno! Ne zezam se, odavna mu je tu bilo mjesto, Meštar je čudo svjetskih razmjera…
– Ok, razumijem ja tebe… A znaš li ti pod kojim imenom Joško nosi baku u kontaktima mobitela?
– Pod kojim?
– Majka moje majke!
– Ahhahhhhahaaa… Kakve to sad veze ima?
– Same majke! Samo to… Ova me podsjetila…
– Ajme, majko!
– Eto! I opet majka…
Njegovu majku ponovno je očarala nestašna Puechova Aurora/Zora iz 1900., čije lice ju svakog puta neodoljivo podsjeti na lišca njezinih sinova kada, kao i tijekom ovog obilaska muzeja, smisle štogod nepriličnog. Što se, zapravo, događa često. Naposljetku je pogled na Daumierove portretne karikature izazvao jasni zaključak obilaska Orsaya – Ružni ljudi, ti francuski muškarci…
Uz povijesne dijelove Montmartrea te okoliša Pantheona i suvremena arhitektura Franka Gehryja za Fondation Louis Vuitton silno se dojmila jednog hrvatskog mladića, a majku je unutar nje usrećila i velika izložba Pop-Arta – Pop Forever s brojnim izlošcima Toma Wesselmanna &… Pritom je fotografija jednog od eksponata završila i na pozadini njezina fejsbučnog profila. Da, da…
Studentu su se svidjele i bezbrojne “Đejmsbondovske” leće pročelja sklopa Institut du Monde Arabe arhitekta Jeana Nouvela, no, kao i majku mu znatno ranije, posebno ga se dojmio Musee du quai Branly – Jacques Chirac, istog autora. Ondje se čovjek – i žena, dakako – i u Parizu izgube u nekom drugom Svemiru. U kojem je sve na svom mjestu, kako u Zagrebu, nažalost, već odavna nije. Požarom uništen Le Ducov središnji toranj katedrale Notre Dame pri samom je dovršetku petogodišnje rekonstrukcije. Kako je i obećano. Parižani ne poznaju onu našu “obećanje – ludom radovanje”. Parižani se raduju jer imaju i čemu. Grad im je čist, uređen, održavan i dostojanstven.
U za potrebe Pinaultove kolekcije divno adaptiranoj zgradi negdašnje Burze/Bourse de Commerce izložba je Arte Povera, a slučajno smo se pri šetnji ka Garnierovoj Operi našli i uz ogradu Napoleonove crkve La Madeleine. Baš u trenu postavljanja obavijesti o večernjem gudačkom koncertu Vivaldija i Schuberta. Akustiku te dvorane s posebno mu milom Vivaldijevom Zimom mladić koji je odavno premašio 101 centimetar pamtit će doživotno, sigurna sam. Kao što sam sigurna i da se za tog putovanja sve urotilo u naumu da se kroz četiri najljepša moguća pariška dana i večeri vrati jedan veliki dug. Na tomu sam neizmjerno zahvalna.
Iz te zahvalnosti nastao je i ovaj tekst.
Osoban i svoj, jer je, naravno, moj.