Majstorica sam u izradi malenih kolača. Kolačića.
Mislim da se tajna mog uspjeha skriva u činjenici da ih odreda radim po recepturama dragih mi osoba. Istina, veći broj njih više i nije s nama, no kroz njihove slatkarije, oni su na neki način i nadalje tu. Sa mnom i s mojima.
Zato, kada radim u štaub-šećer uvaljane kiflice s crnim Podravkinim džemom od šljiva, redovito mislim na tetu Micu, vanilin kiflice prizivaju jednu tetu Palminu, čokoladne bombice moju mamu Mariju, koja je, srećom, još uvijek tu, a u mislima su mi zbog nekih kolačića i neke bivše ljubavi bliskih mi osoba. Zbog toga sve te slatkarije i nazivam njihovim imenima. Neke su Darije, neke Željke, neke Petre… A kada mi kolačići, napose oni Božićni kojima se i danas bavim, posebno lijepo ispadnu, prizovu i još jedno ime – Neda.
A tko je Neda?
Od kad su moji sinovi bili posve mali, dijelili su sa mnom jednu ljubav – prijateljstvo s osobom koja je bila godinu starija čak i od moje mame/njihove bake. Pa kada bi mi njihove vrtićke tete uz smijeh prenosile kako oni odreda pod najboljim prijateljstvima ističu i ono s “jednom tetom Nedom, koja ima šezdeset godina”, ja sam ih uvjeravala kako je tome uistinu tako. Da se nisu zeznuli u računici i da oni uistinu imaju prijateljicu tih godina. Jer Neda je bila prava prijateljica i njima i meni. I brojnim generacijskim prijateljicama. Nedu su voljeli mnogi jer je ona to i zasluživala.
Neda je bila prva, nakon oca mu, dakako, koja je u rodilišnoj sobi, dojurivši mi donijeti neke važne sitnice, u naručje primila i mog najmlađeg, Jurja. U taj tren ju je osvojio, nesvjesnu da ju je, kao i braća mu nešto prije, i posvojio. Kao svoju najbližu.
Kada bi se za rana djetinjstva s nama doma svađali, sva trojica su se penjala na prstiće te hvatajući kvaku od vrata odlazila “živjet s mojom pjijatejicom Nedom”. Zahvaljujući Nedi, muž i ja smo se za njihova djetinjstva nagledali i filmova i predstava jer Neda je bila tu i uživala je bejbisitati i brinuti o našoj djeci, kao da su njezina unučad. Udobno zavaljeni u njezine lijepe i mekane platnene bijele sofe, okruženi svim gricklicama ovoga Svijeta i pratećim Disneyevim čarolijama, sva trojica bi nas dočekivala umirena i sretna, kako samo malena djeca s najboljim prijateljima mogu biti. Zaljubljeno gledajući i slušajući svoju prijateljicu, proveli su s njom neke od najljepših treutaka djetinjstava. S njom nisu divljali, vrištali i svađali se. Neda je bila njihov apaurin. Apaurinom je bila i meni. Strpljivo slušajući, Neda je liječila. I kada joj je bilo teško i kada su je morili nerješivi problemi, Neda je bila tu. Uvijek je bila tu. I kada je teško oboljela i trpjela boli, Neda je voljela. Pogledom, kada više drugačije nije mogla.
A dok je mogla, Neda je bila domaćicom nad domaćicama i kako god sam okružena brojnim “čarobnicama od kolača”, ona ih je odreda “šišala”. Ta uvijek divno odjevena dama iznimnoga ukusa besprijekorno je uređivala i prostore u kojima je živjela, divno je kuhala i ugošćavala, a u izradi kolača bila je nenadmašnom olimpijkom. Nedini su kolačići bili umjetnost okusa, mirisa i izgleda, a njezine Božićne kuglice i zvjezdice bile su upravo to – zvijezde blagdanskih stolova. Ono što je te njezine kolačiće dijelilo od svih drugih srodnih im uradaka, bila je i njihova veličina. Sitni, da sitniji nisu mogli biti, ti precizno/filigranski urešeni kolačići veličine nokta pri konzumiranju su izazivali groznu grižnju savjesti – Kako pojesti nešto tako lijepo? Ali opet, tako ukusno… I antikni su se srebrni etažeri praznili jer odoljeti Nedinim kolačićima nikome nije uspijevalo. Nedini se maleni kolačići – Kolačićići – ne zaboravljaju.
A u spomen na nju i njih, današnje će vanilin-kiflice, kojih se tijesto čitavu noć odmaralo u frižideru, biti posebno pažljivo valjane i uvaljavane. Ako Neda odnekud, gdje joj je zasigurno lijepo, odluči doletjeti i “baciti oko”. Da to oko padne na nešto lijepo, pa da joj bude drago i milo. Kako je milo i svima nama, o Božiću napose, kada je se sjetimo.
Naše Pjijatejice Nede.