Umjetnost

ONI DOLAZE

Uistinu.

No, zapravo, po sinoć viđenom – Oni su već tu.

I tako se jedna sumorna zagrebačka večer i parkiranje uz najslavnije ruševine metropole (koja kao da to više i nije), pretvorilo u čaroliju. Koju nit slabo osvijetljen ulični ambijent obilježen sablasnim nadvijanjem Paromlina, dojmljivošću sukladnog romantizmu Caspara Davida Friedricha, nije ugrozio.

U “Petom kupeu” sinoć je predstavljeno dvoje mladih splitskih glumaca. Zapravo, predstavili su se sami. I nevezano uz činjenicu što kao rođena Splićanka (odrasla i odškolovana u Zagrebu) otprve trznem na sve vezano uz Split i Dalmaciju, predstavljanje je i rođenim Zagrepčanima bilo jednako dojmljivo. Sjajno.

Aktivno “Oni”, dakako, već dulje glume (što je potvrđeno i dodijeljenim im  nagradama), no ideja osmišljačice projekta Dubravke Vrgoč da ih predstavi i široj publici i više je no sjajna. Kroz sljedećih pet ponedjeljaka, zahvaljujući potpori i scenskom projektu “Oni dolaze – Predstavljamo 14 vrhunskih mladih glumaca” Jutarnjeg lista, upoznat ćemo i još dvanaestero mladih glumaca iz Osijeka, Rijeke, Zagreba… “Peti kupe” ih povezuje sa Zagrebom, koji je po broju jučerašnjih posjetitelja dokazao da mu je stalo.

Sinoćnje jezične bravure Katarine Romac i Stipe Jelaske, koje i da se silno potrudimo ne bismo bili u stanju nit manjim dijelom ponoviti, svima će nam ostati u sjećanju. Uostalom “Kako oderati/očerupati/zarezati… glumca?”, ili kako se već njihova upečatljiva polusatna predstava zove, lako bi se preimenovalo te vezalo i uz druge aktere, ne samo glumačke. “Kako oderati/očerupati/zarezati… arhitekta ili dizajnera?“, ne bi bilo manje atraktivno. Jednako je aktualno. Katarina i Stipe lako bi to dokazali.

Volim Jelenu Miholjević i, premda je ne poznajem osobno, otprve sam bila uvjerena kako je ta sjajna glumica istovremeno i dobra, kvalitetna osoba. Sinoć je toplim i osobnijim pristupom predstavila mlađe kolege te iz njih uspjela izvući i njihove strahove, želje, poglede i očekivanja. I to je lijepo.

U vremenima kada se čini da svi žive prema principu “u se/na se/poda se”, ovakva predstavljanja znače puno. Jer – važno je što i ovakvi “Oni” dolaze. Neizmjerno je to važno. Dokazom je da smo mi Hrvati nevjerojatno otporan i izdržljiv narod, koji i u teškim vremenima “rađa” i drugačije i bolje od otužnog prosjeka.

Zato, bez obzira što sam sinoć zavaljena u kožni trosjed “Petog kupea” (možda i pukom greškom šank-izvođača) popila najgore piće dobrodošlice u životu – moj je džin-tonik, zapravo, ispao džin-mineralna – u društvu prijatelja provela sam jedan od ugodnijih ovogodišnjih sati. U nepretencioznom i ugodnom prostoru spojilo se dovoljno ljudi da dokaže da nam je još uvijek stalo. Da se na predstave ne odlazi da bi se fotografiralo posjetitelje, već glumce. Da bismo osvijestili što imamo. Da bismo se vratili u život.

Pa kada smo još u kasnijim večernjim satima tijekom tapkanja mračnom Trnjanskom cestom do parkirališta zahvaljujući otvorenim prozorima “susjednog kupea” svjedočili i probama folklora HKUD-a “Željezničar”, zaključili smo kako je, zapravo, sve skupa još uvijek – jako dobro.

Zagreb i oderan/očerupan/zarezan… živi.

Podijeli: