Odgledala sam lijepu izložbu u Klovićevim dvorima. Jedna za sve – Sve za jednu. Klub likovnih umjetnica 1927.-1940.
Odreda sjajne umjetnice – Nasta Rojc, Sonja Kovačić-Tajčević, mila mi Mila Wod i brojne druge – borile su se s ograničenjima i mizoginijom vlastitog vremena, no uspjele su utrti svoj put i ostaviti sjajan trag samostalnih i udruženih djelovanja. S te izložbe prilažem i naslovnu fotografiju ovog uratka – ulje na platnu Moja baka Lucije Kučere Buhmeister iz 1912. godine. Da biste doznali štogod i o toj Luciji, obiđite izložbu. Isplati se.
Moja baka pomalo liči na moju baku pa se i to zgodno preklapa s ovim “ženskim” tekstom koji slijedi…
Uz izložbe, ovoga ljeta odgledala sam i dvije turske serije. Ne sapunice, već one kraće, s nekoliko nastavaka po sezoni. I zaključila sam kako su mi ti uradci puno bolji od tematikom im sličnih američkih. Način opisivanja problema i radosti suvremenih turskih žena čini mi se puno bliskijim od onog američkog, prepunog pretjerivanja i histerije. I baš sam se zabavila tijekom tih ekraniziranih zaljubljivanja, spajanja, prekida, bolesti, ozdravljenja…
Jedna od tih serija bavila se zanimljivom temom duhovnih obiteljskih naslijeđa koja nas rođenjima dopadaju, određuju nam ponašanje i život te nas općenito oblikuju kao ličnosti. Pritom nas, navodno, nasljeđeni tereti ili grijesi predaka opterećuju i koče, a njihove vrline i uspjesi potiču te krijepe. Jako mi se ta tema učinila zanimljivom jer često i sama razmišljam o istom – Koliko nas određuje duhovno, nematerijalno obiteljsko nasljeđe?
A kada sam pritom načula i tvrdnju kako nam je po pitanju emocionalnog razvoja određujuća ženska nasljedna linija – majki, baka, prabaka… – i s tim sam se otprve složila. Iz nekog razloga, vlastite osobine, ponašanje, vrline, mane… i sama vezujem baš uz ženske pripadnice obiju strana rođene mi obitelji.
Nažalost, očeva majka je preminula kada su njemu bile samo dvije godine pa o njoj – osim da je bila smijehu sklona visoka plavuša, poput mene – ne znam gotovo ništa. Svejedno, mislim da me uza nju ne veže samo izgled. Baš nekako mislim da je tomu tako, pa tako vjerojatno i jest.
Zvala se Marija, kako mi se i mama, a njezina snaha, zove. Zanimljivo je kako je datum rođenja obiju 24. srpnja. Nikad se upoznale nisu, no da jesu, vjerojatno bi se lijepo slagale te dvije lavice Marije. Tako je, četvrt stoljeća nakon smrti majke koje se gotovo i ne sjeća, moj otac u život dobio majčinu imenjakinju istoga datuma rođenja. Pomalo mi je i nevjerojatno sve to skupa, no možda i ja dobijem jednu snahu Zrinku, rođenu nekog 31. prosinca? Tko zna?
S mamom me vezuje i moć jake intuicije. Kao malena djevojčica znala je obitelj obavještavati kako će ih u korčulanskom Žrnovu taj dan posjetiti njezina voljena baka iz Lumbarde. I baka ih je redovito tih dana i posjećivala. Mala Marija je to nekako znala, kako i ja unaprijed osjećam koješta, no nisam sigurna da li mi ta sposobnost predstavlja blagoslov ili teret. Ponekad je dobro osjetiti što nam se sprema, češće tomu nije tako.
Od mamine mame, Kate (Velike), povukla sam kovrčavu kosu, britak um, oštar jezik, skrbnost i marljivost. I sudbinu žene okružene gomilom muškaraca. Ona je uz djecu i muža na brizi imala i muževa tri neoženjena brata, ja uz muža brinem o svoja tri (još) neoženjena sina. Uhhh… A kada bi se toj Kati netko baš bio popeo navrh glave ili je na neki način povrijedio, za leđima mu je znala pokazati roge desne ruke i tiho mu uputit – Evo ti broj od kuće! Nemali broj puta ulovim i sebe u istom. Napornima ili bezobraznima ne uzvratim, no “adresiram” ih kako je to činila i Kate. I odmah mi bude lakše.
Imala je i ona par sinova, ali je, srećom, imala i dvije kćeri. Moju mamu i tetu Katicu, koja me jako voljela, i koja se, također, premda je život i nije odveć mazio, jako voljela smijati. Imala sam, zapravo, sreće s tim mojim ženama u obitelji. I tatina sestra Ivanka me voljela, a ja sam voljela zime kada bi se njih dvije, te moje smijehuraste tete, nalazile zajedno u našem zagrebačkom domu. I kad bi se smijale ne samo do suza, već i do gaća. Jer bilo je i toga mokrog. Jednom prilikom Katica je kuhala tursku kavu i u dnevni boravak, uz jednu svoju, Ivanki donijela dvije šalice kave – jer je ova i tražila “duplu kavu”. Naći dvije tete kako se valjaju po podu od smijeha poprilično je dojmljivo. I divno. Danas znam da su me takvi trenuci formirali i jačali za preživljavanje onih pogubnijih i težih.
I ja se po nekad do iznemoglosti znam smijati s tetinom kćeri. Premda mi je kao starija rodica/sestrična ostala dužna milijun i pol – Ajde ti mene do sto, ja ću tebe sutra do tisuću! – večernjih češkića po leđima. I do danas mi ih nije isplatila.
Sve te moje obiteljske žene, još žive ili ne, itekako su prisutne i svakodnevno su, nekako, tu negdje oko mene. Vrzmaju se u mislima i sudjeluju u svakoj izvojevanoj pobjedi ili izgubljenoj bitci, u svakom luđačkom smijehu ili pretrpljenoj boli/uvredi. Koje se zahvaljujući “adresiranju” praćenom rogićima desne ruke lakše istrpe.
Sigurna sam kako su se i naše hrabre hrvatske slikarice s početka ovog teksta dobrano “iznarogavale” tijekom njihovih karijera.
Probajte i vi ostale tako.
To je barem lako.