Sedam godina.
Prođu učas te ograničene vremenske jedinice, no, ipak, neke od njih kao da su kraće od drugih, pa nam se čini da je u sagledavanju njihova tijeka došlo do greške. Neke grube, kobne greške.
Na ovaj datum, 22. srpnja, redovito sam na Korčuli ili otoku koji me “udajom dopao” – Šolti, no tog sam ljeta, pred punih sedam godina, bila u Zagrebu. Ni sama ne znam zašto, no nisam bila na moru. Tako sam u Zagrebu doznala i za Kikijev odlazak. Zapravo, nije to bio odlazak, odlasci su uglavnom svojevoljni, to je bilo pravo pravcato otimanje. Kiki je otet obitelji i nama prijateljima, a Kikiju su oteti život, dragi mu ljudi, obitelj, supruga i obožavana kći jedinica. Ono što ostaje neprocjenjivo su vrijedne uspomene i svako druženje bude začinjeno baš njima, kako je bilo i na nedavnom 50. Okčevu rođendanu u Saloonu. Premda ga nije bilo, Kiki je bio u svakom od nas.
Sve sam o prijateljstvu s Kikijem već napisala po njegovu ispraćaju na zagrebačkom mirogojskom krematoriju i neću se ponavljat. Ne. I da želim, ne bih to učinila, no broj sedam konkretan je broj. Njime se puno toga definira, zaokružuje, zaključuje…
Dugo, jako dugo mi je trebalo da pronađem Kikijevu grobnicu. Njegova mama, teta Dubravka, detaljno mi je usmeno opisivala kako ću je pronaći, no ja snage za to nisam imala. Do prošle godine, kada sam je otkrila i dobrano se na njoj isplakala. Pritom sam shvatila da grobnice moraju imati slobodno mjesto na koje se može i sjesti. I porazgovarati. I potužiti se, prepričati prepričljivo i neprepričljivo… Smijati se, čak. Jer s Kikijem je suživot bio ispunjen upravo smijehom, pa zašto bi po njegovu odlasku bilo drugačije?
Kako god ga se, i bez nekog posebnog razloga, svako toliko sjetim, nisam više pisala o njemu, no jedna me situacija nagnala da se ipak ponovno “latim pera” i bar nakratko mu se opet posvetim kojom riječju. Za posljednjih godina njegova života rijetko smo se viđali i čuli, no to s pravim ljudima – a Kiki je bio njapraviji mogući – ne znači ništa. Mogu proći i desetljeća, za neke smo ljude uvijek tu, kao i oni za nas, no ispalo je da me i u tim godinama tihog prijateljstva pratio, a da to znala nisam. Osvijestila sam to pred par godina, kada sam odlučila promijeniti mobitel i kada se dogodilo nešto od čega sam mjesecima bila u šoku.
Promijenivši mobitel, doživjela sam nešto krajnje neobično jer je novi aparat “oživio” neke davno mi poslane poruke koje dotada nisam primila, pa tako ni pročitala. Jedna od njih, izvučena iz godina virtualne anestezije, tiho je zazvonila i kada sam je otvorila, zamalo sam se i onesvijestila.
“Svaka čast, Malecka!”, svijetlilo je s malenog ekrana, a ja sam i bez čitanja imena znala od koga mi je poslana. I sve bi bilo u redu da je nisam primila tri godine po Kikijevu nepovratnom odlasku. Pogledavši datum, shvatila sam da mi je bila poslana davno, na dan mog gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2”, kada su začete velike promjene u mom profesionalnom i privatnom životu koje su rezultirale i odlaskom iz gradske službe i nebrojenim neugodnostima. I danas me pitaju da li žalim zbog svojih odluka, no ja bih i opet jednako postupila. I s drugim “vladarima” našeg glavnog grada, koji, nažalost, odreda njime ne znaju upravljati. Kao da je uklet taj naš, u svjetskim razmjerima jako mali, glavni grad.
No, kako god, Kiki bi me razumio i danas. Njegova zalutala poruka pronašla me i nakon toliko vremena te me uvjerila kako su ti neki naši ljudi uvijek tu negdje. Uza nas. I kada nam se čini da do nas ne mogu i da su jako, jako daleko. Nisu! To što ih mi ne vidimo ili konkretnije ne osjećamo, isključivo je naš problem.
Kikijeva grobnica u samom je sjevernom dijelu groblja, podno vitkog, visinski istaknutog vodotornja i okružena je zelenilom i brezama. Jednostavnu nadgrobnu instalaciju obilježava vertikala od dva dijela koji profiliranim unutarnjim granicama tvore najjednostavniji križ. Šupalj. Ispunjen zrakom. Kiki je i njega projektirao, ne znajući kako ćemo pod njim tako bolno prerano tražiti baš njega samog.
Taj križ “sazdan od praznine” pun je simbolike.
Fizički ga nema, a itekako je tu.
Poput Kikija.
Poput vjere same.
Ni jedno nije dohvatljivo, ali je tu.
Itekako je tu.