Posljednjim tekstom obećala sam vratiti se stručnim temama. Previše se, navodno, zezam, pa me, eto, ponovno malo i u ozbiljnijim vodama.
Zbog skorih lokalnih izbora ispada pomalo i nezgodno pisati kritičke osvrte jer bi ih neki mogli protumačiti nedobronamjernima. A navodno bi se moglo protumačiti i kako tim “napadima” podržavam neke druge “neke”. Zato ovim osvrtom ne želim dodatno mutiti vodu koja je već dugo žabokrečinasta i slabih izgleda za razbistravanje, no kako sam to činila nekad, tako i danas pišem isključivo o osobnim impresijama. Uostalom, ovo je moj blogić – malo putovanja, malo recepata, malo obiteljskih crtica, malo konzervatorstva i arhitekture, podosta Zagreba… Pa, tko voli, nek izvoli!
Zanimljivi smo ljudi mi Hrvati. Kritike drugih prihvaćamo i toleriramo, no kada se dotaknu nas – bijesnimo i ne pitamo se zašto do kritika dolazi.
U Zagrebu nam je tako kako nam je.
Osobno sam žalosna što nam nije znatno bolje jer bolje je od trenutnog svakako trebalo biti. Izgledno je da ćemo i nadalje žuditi za pomacima nabolje, a građani će na skorim izborima odlučiti od koga će ih kroz sljedeće četiri godine očekivati. Situacije se u velikim gradovima teže mijenjaju, no Zagrepčani su s pravom iscrpljeni, kao, uostalom, i Zagreb sam. Ne može još dugo naš glavni grad ovako. Istina, jedan mandat je premalo da bi se išta ozbiljnije odradilo, a i četiri godine ne čine se predugim razdobljem, no osam bi ih trebalo povjeravati isključivo onima koji znaju što i kako u gradovima treba raditi. Zašto se trenutna uprava ni do kraja mandata nije bolje snašla, nepoznanicom mi je. Svi smo im uspjeh priželjkivali jer nam je, valjda, svima u interesu živjeti u uspješnom i uređenom gradu. Kakav trenutni Zagreb nije.
Ono u čem su trenutno “vladajući”, koji su svojim rezultatima možda i zadovoljni, neupitno vješti jest iskazivanje animoziteta prema kritikama. Kojih, iskreno, s obzirom na stanje grada, i nema puno jer su letargični Zagrepčani već poodavno inficirani kobnim stavovima “nije moja stvar” ili “pustite me stat”. Kada su trenutni vlastodršci sami kritizirali, smatrali su se pravednicima nad pravednicima, no danas upućene im kritike doživljavaju drugačije. Nemilo. Kao da su oni koji iskreno pate zbog stanja u kojem im se grad našao sretni što su u prilici jadikovati. I, uostalom, zašto se komentiralo ne bi? Ako se stvari s vremenom poprave, nezadovoljnika će sigurno biti manje.
I ta nedobronamjernost! Oni rijetki koji se tu i tamo usude komentirati ili kritizirati propuste proglašavaju se – “njihovima”. Ne zna se točno kojim to “njihovima” ti “njihovi” pripadaju, ali jedno je sigurno – “Naši & Vaši” ponovno nastupaju u našem (i vašem) nesretnom gradu.
Jasna mi je šutnja onih uhljebljenih, osiguranih pozicijama, funkcijama i plaćenim članstvima, raznoraznim udrugama priključenim na pipe financiranja… Takvih je bilo za svih “vlasti” pa će ih biti i ubuduće. Normalno da njima trenutna situacija odgovara i da joj priželjkuju besmrtnost. Za razumjeti ih je, primamljive prilike rijetki odbijaju, no nejasan mi je određen broj upućenih u povijest funkcioniranja i problema Zagreba, istaknutijih intelektualaca vlastitih područja, za koje i osobno znam kako su promišljali o razvoju i oporavku Zagreba, a danas njegovo stanje šutke toleriraju. Da me pamćenje dobro ne služi, čuđenje bi mi bilo manje.
Da, smeta me zapuštenost, prljavština i otužnost grada, pa i ono malo dobroga što se načini kao da jedva doživljavam. Sporost administracije, strah od velikih projekata i investicija bez kojih gradovi, sve da to iz nekog suludog razloga i žele, ne mogu napredovati, nepronični strahovi od “neboderizacija”, “garažizacija” i koječeg drugog, krajnje nesnalaženje… Sve se to sad već jako dobro iščitava na licu Zagreba, a napose na bijednom starcu od njegova centra, za čiju revitalizaciju, izgleda, ponovno nema ozbiljnije šanse.
Ništa konkretnije dobrog za tu se najvrjedniju zonu osiguralo nije. Općenito, uvjetovanje izgradnji temeljem koeficijenata (izgradnje, iskoristivosti…) odavno se dokazalo kobnim po definirane baštinjene cjeline. Jedno je govoriti o planiranju novih gradskih područja s definiranim parcelama jednakih ili sličnih veličina i oblika, gdje razvoji volumena temeljem zadanih koeficijenata rezultiraju uređenijim slikama prostora. Posve je drugo igrati se koeficijentima u već postojećim, najčešće i najvrjednijim situacijama, u nas kvalitativno nepodnošljivo kaleidoskopski šarolikima. Takve situacije iziskuju rješavanja “na licu mjesta”, od situacije do situacije, od interpolacije do interpolacije. Svaku ponaosob trebalo bi rješavati upogonjavanjem kvocijenata inteligencije, ne nekakvih upitnih koeficijenata. Po mogućnosti, čim viših. Kvocijenata inteligencije, naravno.
Nažalost, glavnina dosadašnjeg “rješavanja” problema dokazala je isključivo naš poražavajuće visok koeficijent neinteligencije zbog kojeg Zagreb već dugo izgleda kako izgleda. Prepun neriješenih i zapuštenih prostornih rupa, “šarmantnih” potleušica zarobljenih mlađim slojevima izgradnje neujednačenih visina i volumena, zakrčenih dvorišta blokova…
I prekoput još neotvorenog hotela (nekoć Jadran) u Vlaškoj ulici situacija je naprosto – “divotna!” Čudo jedno kakav se pogled iz tog svježe obnovljenog bijelog ljepotana pruža na prekoputne mu susjede Vlaške ulice. Derutnica do derutnice, dvorišna potleušica do potleušice, smeće do smeća, govnić do govnića…
Da se ondje i pokrenu zamjenske izgradnje, prostorno bismo dobili sve osim ujednačenosti i reda, protiv kojih smo se odavno cijepili. Mi smo pravo rezistentni na kaos i nered, a dobrano otporni na disciplinu i red. Mjesto da se na ključnim mjestima grada jasno definiraju visine i dubine koje je gradnjama nužno pratiti, mi se i po centru igramo koeficijentima. Mi smo stvarno ono što je danas u Zagrebu jako poželjno biti – inkluzivni. Za sve i svašta. Svaštaroši smo pravi.
Nama i nevjerojatna “rupa” pozicionirana na samom početku Preradovićeve ulice, “između Benettona i Knjižnice”, i danas stoji kako stoji. Nedavno sam za vrijeme jednog stručnog sastanka čula sam kako se za trajanja trenutne gradske uprave nitko neće usuditi ni pomisliti rješavati pitanje te interpolacije. S tim sam se mahom složila jer ni sama ne mogu zamisliti da bi se ta nevjerojatno vrijedna pozicija, u blizini koje se u trudovima valjajućeg aktivizma “rađala” trenutna zagrebačka upravljačka opcija, mogla prostorno zadovoljavajuće riješiti baš za njezina mandata.
Poštenje je vrlina kojom se ne hvalimo jer se, valjda, podrazumijeva da budemo pošteni. Vodstva bi trebala biti i poštena i sposobna jer samo kombinacija tih dviju kvaliteta vodi dobru. Nepošteno a sposobno ili pošteno a nesposobno dva su recepta razvojnih stagnacija. Treba iščitavati potrebe grada koji bi trebao ličiti na normalan srednjoeuropski Grad, osvijestiti kako je krajnji čas za aktivnije pristupe rješavanju ukorijenjenih problema. Nužno je zauzimanja stava temeljenog na znanju i iskustvu, a ne jeftinom podilaženju. Stavove treba zauzimati i braniti, ako su po gradove dobri, naravno. Tako bi trebalo i ponovno biti u stanju jasnim smjernicama određivati visine i dubine naših gradnji i interpolacija, kako nam glavni grad ne bi nalikovao na zubalo krnjave babe. Ili djeda, svejedno. Ako se ne zna drugačije, može se i prstom – ova i ova linija, ova i ova dubina… Sve je bolje od dosadašnjeg i trenutnog. Na bolje nas obvezuje i prostor koji smo naslijedili, kojim nismo obdareni da bi ga ignorancijom uništavali, već, da bismo ga kvalitativno unaprjeđivali.
Nažalost, izgleda da će se u Zagrebu oni rijetki koji rade kako treba još dugo osjećati poput “doktora” iz priče o “kućama doktora i Cige”. Koliko god “doktor” uložio u osiguravanje lijepog rezultata, “Cigi” je svakako bolje. On besplatno iz svoje derutne rupe uživa u pogledu na “doktorove dvore”, dok je “doktoru” malo teže. Njemu iz uređenih “dvora” pogled puca na katastrofu. Apokalipsu. Danas. I sutra. I…
Kao i našem, već spomenutom “doktoru”, hotelu obnovljenom od istaknutih hrvatskih STUDIO UP arhitekata, dojmljiva imena – STELLAR – s početka Vlaške ulice. On iz svog zvjezdanog sustava gleda u današnji Zagreb odakle mu se, jadnome, posve opravdano čini da mu je okoliš – Interstellar.
Da u njem nema Sunca.
Nema svjetla.
Nema nade.
Zašto?
Zašto ne može bolje?