Veselo je pred drugi krug lokalnih izbora, otprilike koliko je i u iščekivanju istog tužno čitati neke komentare.
Većina ipak nije usvojila onu – U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi, pa je vrhunac čitati osvrte “tolerantnih” i njihove vizije “primjerenih kandidata”, ocjene razina inteligencije onih koji nisu dali glas njihovoj opciji, njihovo viđenje “stvarnog stanja”. Nedopustivo je jezičinama puštati na volju i njima kositi. Jezici, poput mačeva, zadaju rane i, zato, valja paziti i ne vrijeđati. Jer se i vrijeđanje kad-tad vrati, a onda teško pada. Ponekad i jako teško.
Tko si uopće od nas smije dozvoliti “suprotne strane” karakterizirati nedostojnima? Nedostojna je isključivo bahata oholost onih koji si daju slobodu druge komentarima vrijeđati i ponižavati.
Samo se valja malo strpiti jer situacija je krajnje jednostavna – na izborima uvijek pobjeđuje onaj tko osvoji više glasova. Makar i jedan jedini glas više kojim osvaja pobjedu i dokazuje da je većina uza nj. I to valja uvažavati i čestitati pobjednicima, koji god oni bili i što god o njihovim mogućim “vladavinama” mislili.
Puno je kvalitetnih ljudi koji su katastrofalni upravitelji, a vrijedi i obrnuto, no razlike su i u našim očekivanjima. Osobno znam što očekujem i zašto sam nečim razočarana. Imam oči i vidim, pa ono čemu svakodnevno svjedočim ne može rezultirati drugim, doli razočaranjem. I kada pišem kritičke osvrte to činim nadajuć se kako će ih pročitati netko tko je u mogućnosti stvari i mijenjati. I reagirati. Ne jezičinom jer ta se reakcija ne računa. Broje se jedino akcije s pozitivnim rezultatima. Ne moraju se činiti isključivo velike stvari. I više bi se manjih uspjeha kroz četiri godine mandata itekako pozitivno reflektiralo na licu grada. I svim bi se (a ne samo “pripadnim”) građanima, priuštio osjećaj zbrinutosti i mira. Drugo se građane ne tiče. Važno im je da znaju i vide gdje “odlazi” njihov novac, da prepoznaju trud ili barem njegovu naznaku.
Osobno mogu prihvatiti sva tumačenja, no alergična sam na negiranje katastrofalnog stanja grada koje ovisi isključivo o djelotvornosti ili nedjelotvornosti gradske uprave. Sada iščekujmo daljnju četverogodišnju sudbinu Zagreba i nadajmo se boljem. Barem podnošljivije boljem, osiguranom od koga god drugim krugom izabranog.
Želja mi je i da (i) moj grad živi s manje rupa/buža. Cijeljenje onih “na duši” kompleksniji je zadatak, no saniranje većine fizičkih nikom normalnom ne bi trebalo predstavljati problem. Zadaćama su upravljača gradova saniranja i fizičkih gradskih rupa, sprječavanje ozljeda stanovnika te osiguravanje reda i čistoće.
Ispada da baš volim rupe – jednoj sam i naslov knjige posvetila – te da o njima često pišem. Pisat ću i nadalje, sve dok ih bude, a ona kojoj se danas posvećujem otvorena je u parteru pred Jurišićevom 1, uz sam Trg bana Josipa Jelačića. Da nije jako tužno, bilo bi zgodno utvrditi kako se ta buža smjestila u blizini Bužimskog Jelačića bana – našeg Josipa/Joška/Đouzefa/Bepa – te kako je danas taj naš Ban od Buža okružen većim brojem istih. Jedna od zanimljivijih (i dubljih) baš je ta pred uglovnicom Trg bana od Buža/Jurišićeva ulica. I kako to pri osiguravanju građana naši “brižni oci” već neko vrijeme rješavaju, ta je rupetina prekrivena “zaštitom”. Velikim, profiliranim, improviziranim plastičnim poklopcem koji se nad njom, posebno kada se na nj nagazi, ljulja. I klacka – Klac-klac…
Pri pokušaju skoka na nj jučer je jedno dijete skoro i nogu iskrenulo. Valjda bi mu se roditelji zbog tako prouzročene ozljede sjetili tužiti odgovorne jer bi na odštetu imali puno pravo i jer je to u uređenim društvima tako – odgovara se za propuste i nered.
No, ono što me nakon tog prizora utješilo, pozicioniralo se u blizini te rupetine. Na Bužinom trgu, pred Gradskom kavanom bio je sparkiran mali bijeli kombi rastvorenih stražnjih vrata koja su otkrivala veći broj drvenih kutija u njegovu stražnjem dijelu. Pred kombijem – vanzemaljac!
U skafanderu i pod maskom stajao je umotan visoki muškarac s plastičnom cijevi nekakvog usisivača u rukama. Da, da… Cijev je opet s druge strane bila spojena na neku kutiju. No ne zavaravajmo se, tim usisivačem nije čistio odavno skorenu prljavštinu našeg glavnog Trga, ne… “Vanzemaljac” se instalirao pored jednog stabalca u žardinjeri i nešto je usisavao. I usisavao i usisavao…
Malo bolje pogledah i shvatih kako je stabalce u cijelosti omotao roj pčelica koje su se u golemom broju ondje odlučile malo odmoriti. Neke od njih, uznemirene usisivačem, letale su oko našeg zagrebačkog “vanzemaljca”, no većina ih je ipak mirovala uz tanko deblo. I on ih je polako – Slurp! Slurp! Slurp! – usisavao. Jednu po jednu uvlačio ih je u kutiju spojenu na cijev te ih potom prebacivao u drvene kutije (pretpostavljam) košnica, u automobilu.
Moja prijateljica Jolanda, čija obitelj u Mandlima pčelari, objasnila mi je kako je pčelinji običaj da kada se u pčelinjaku pojavi nova matica, stara matica s dijelom pčela odseli i traži novi dom. Ako se, na primjer, nasele na stablu u voćnjaku, ondje miruju i potrebno ih je pažljivo navabiti u novu košnicu. Dobro je pritom čim prije pridobiti maticu koju druge pčele automatski slijede.
Za zagrebačka pomalo izgubljena, a divna i korisna mala letala jučer bi se bila i zabrinula da u trenu prolaska nisam začula glas osobe koja je, vjerojatno, “vanzemaljca” i angažirala – Samo polako! Samo pažljivo i polako! Važno je da vi nama njih spasite! Da ih sve spasite…
Aaaaa… Učas me “kupio”!
I premda ih je tijekom akcije spašavanja određeni broj uginuo, većina roja ih je je zahvaljujući njemu sada (valjda) ipak na lijepom i sigurnom mjestu.
I ta je crtica – Zagreb.
Ne čine političari ovaj grad Gradom, već njegovi građani od kojih ih je u njem još uvijek dovoljan broj krasnih, pristojnih i vrijednih.
Koji se, i navikli na rupe, trude živjeti poput gospode, samozatajno i plemenito. Čijim dobrim djelima rijetki svjedoče, no ona su, srećom po sve nas, tu.
Takvi su Zagrepčani nada ovog grada i šansa za bolju budućnost naše djece.
Za Zagreb budućnosti bez rupa.
I s puno pčela, dakako.
Jer ništa bez pčela.
Baš ništa.