Jureći neki dan uz Mirogojske arkade prema Bijeničkoj naglo sam zastala u kolonici pred križanjem kod Instituta Ruđer Bošković. Uvjerena kako je netko zaspao za volanom, dohvatila sam se mobitela i javila mami kako ću kasniti na naš dogovor za odlazak/hodočašće u IKEA-u. U taj čas ugledala sam jednog sportski odjevenog mladića kako izlazi iz automobila i prelazi preko suprotne trake. Kako se saginje i pruža ruke nesretniku koji je s uza se polegnutom Vespicom ležao na cesti. Preciznije, na preuskom pločniku uz staru zgradicu čiji brid kroji predmetno križanje.
Oslobodila sam se pojasa, izišla iz automobila i krenula put njih, no shvatila sam kako je mladić već pomogao u pridizanju starijeg gospodina i uspravljanju njegove Vespice. Shvativši kako bih bila suvišna, vratila sam se u automobil i odande ih promatrala. Mlad i dobar čovjek uljepšao mi je dan, a kada sam vidjela i da se prignuo kako bi uzdrmanom gospodinu i prašinu s nogavica otresao, zadovoljno sam zaključila kako je među nama Zagrepčanima još uvijek dovoljno LJudi. Koji, srećom, odgajaju iste takve LJude. Lakše je tako, s takvima živjeti među brojnim hijenama i hijenicama, koje nisu u stanju odgajati LJude. Izdržljivije je, svakako.
Lijepo se odjeven gospodin svojim vozičekom, srećom, pri skretanju samo položio po cesti, nije se, dok mu je gornji dio tijela oblagao uski pločnik i glava mu se prislanjala uz zid zgradice, udario, nit ozlijedio. Polako se uspravio, primio mladića za ruke, zahvalio mu se i po pozdravu posvetio svojoj Vespici. Mladić se vratio svom vozilu i naša se kolonica pokrenula. Kako sam pri toj usporenoj vožnji primijetila da gospodin desnom rukom stišće zapešće lijeve ruke, spustila sam prozor i viknula – Jeste li dobro? – na što je uslijedio najneobičniji odgovor ikad mi upućen – Samo za Vas živim!
Pomislivši kako sam nešto krivo čula, ponovim – Jeste dobro? Treba li Vas negdje povest? – i začujem isti, širokim osmjehom popraćeni i sada puno glasniji odgovor – SAMO ZA VAS ŽIVIM!
O, mame ti mile, nisam krivo čula! Smijeh mi se prolomio i izvan automobila, a glasno se nasmijao i on, te sam ga, uvjerena kako mu – osim mene, za koju živi, naravno – ništa ne nedostaje, ostavila ondje u pokušajima paljenja njegova malenog vozila. Dobro je i bit će dobro – to je najvažnije.
No, jučer za stolom, dok sam mojim kućnim mudracima prepričavala taj čarobni “čvenk”, uslijedile su podjednako čarobne impresije…
– “Samo za te živim!” – to ti je vikao?
– Da!
– Pa zašto?
– Pa zato jer sam neodoljiva i nepoznatim muškarcima!
– Bit će da je jadan dobro opizdio glavom u tu kuću tamo…
– Ahahhahaaaa… Nije….
– Pa otkad ga poznaješ?
– Pa od tad!
– Ubij me, ja ne razumijem!
– Što ne razumiješ? Da samo za me živi?
– Jadan on!
– Učite se, svi se učite!
– Možda te zamijenio za svoju ženu…
– Ahhahahhhhaaa… Kako da ne! Puno stariji je…
– Možda i on ima nešto mlađu ženu!
– Šišajte se svi vi i od sad mi samo tako odgovarajte na pitanja! Jeste li čuli?
I već te večeri, dok sam na katu raspoređivala netom opeglano rublje po sobama tih istih mudraca, nogom sam zapela o hrpicu prljavih muških čarapa na podu i urliknula – Što je ovo po podu, majmuni neuredni? Kako ovo živite??? Nije prošla sekunda i mudri odgovor je munjevito doletjeo – SAMO ZA TE ŽIVIMO!!!
Zato, u svakom trenutku pazimo što želimo i/ili mislimo da želimo!
Moglo bi nam se tu i tamo i ostvarit…