Moj did/djed/nono…, Korčulanin, Žrnovac – ako ćemo preciznije, bio je tokar. Pošten čovjek, vjeran suprug, konzervativan i strog otac te jako dobar majstor. Toliko dobar da su mu ljudi na popravke donosili koješta, pa ponekad, vjerojatno, i ono o čemu pojma nije imao. Iz tog razloga njegov talent prati i jedna šarmantna priča, koja je – uporno je prateći kroz djetinjstvo – jako ljutila moju mamu, njegovu mlađu kći.
Što ju je to zapravo ljutilo? – upitala sam je i neki dan, pa dobila odgovor.
Među ostalim, malenu Mariju ljutio je i naziv koji su joj tada “lijepili”, a koji je, premda meni osobno vrlo simpatičan, uistinu neobičan – Šaka švera/Šaka kazaljki.
A zašto ja danas uz taj njezin poseban, pomalo čaroban nadimak vezujem i pričicu o poslovima/radovima/rabotama… moga dida/djeda/nona… i mene? Pa zato što sam neki dan zadovoljno zaključila kako se neki njegovi spretni geni uspješno šuljaju i mojim, i ne više tako mladim, ženskim tijelom.
Kupila sam, naime, jedan mali ladičar. S ladicama, naravno. Na izvlačenje, dakako. Na ladice mislim, jer sam se ladičar, ako to baš nije nužno, ne bi trebao izvlačiti sa svoga mjesta. I po brzoj i uspješnoj kupnji, jednako sam uspješno dokazala kako se ladičar može sklopiti i na način da su mu sve ladice na predviđenim mjestima, ali da se pritom – ne izvlače.
To se dogodi kada ste pretjerano samopouzdani i brzi u dokazivanju suverenog vladanja IKEA-inim ladičarima, koje sklapate čak i bez onih pratećih papirnatih uputstava na kojima kao da je iscrtan odjeveni Cavandolijev talijanski animirani heroj La Linea. Ili neki njegov bliski rođak, svejedno. Te kada po dovršetku posla iznenađeno ustvrdite kako je na podu oko vas ostao višak nekih – zasigurno nepotrebnih – metalnih dijelova. I nekih vida/vijaka/šarafa. I nekih klizača. I… Ladičar vam, spretnima kakvima se doživljavate, sjajno izgleda, a taj višak „ekstra-dijelova“, i prije nego li shvatite da se ladice ne otvaraju, pospremite u svoju čudesnu torbu s alatom i dopunskim materijalom kategorije – “da se nađe!”.
E, pa tako je i mom didu/djedu/nonu… davno, navodno, bio došetao netko s jednim starim satom. I molio ga da mu ga popravi. On se, navodno, dohvatio sata, otvorio ga, provjetrio, provjerio, protresao, popravio…, te ga po svemu tomu, vjerojatno, i zatvorio. Problem koji to možda i nije bio ležao je u činjenici da mu je – tom mom didu/djedu/nonu… – nakon popravka tog sata, navodno, ostala šaka satastih dijelova, koje je pri povratku vlasniku, također navodno, popratio riječima – Evo ti sat, a ode ti je i jedna šaka švera!
Zbog svih tih „navodno“ ljutila se moja mama, tvrdeći kako priča nema veze s vezom i istinom, no to joj nije pomoglo u nastojanjima odlijepljivanja od neodoljivog nadimka „Šaka švera“. Vjerujem ja njoj, no svejedno se, kada god se upitam na koga sam ovako spretna i talentirana, često sjetim i dida Jerka. Čija sam unuka, također.
Stoga, zaključno, ukoliko ste kojim slučajem u problemima s vašim ladičarima, ormarićima ili satovima, slobodno ih donesite na moju adresu.
Spojit ću vam ih.
I popraviti.
A sve suvišne im dijelove uredno ću spakirat u one male IKEA-ine prozirne vrećice na patent/ciferšlus/zip… Da vam se ne izgube, dakako.
Svi ti suvišni djelići – klizači, spojnice i zatvarači…
Švere&vide/kazaljke&vijci.