Nisam nestala i zašutjela, samo sam se nakratko povukla, odmorila i odlučila kojim ću smjerom dalje. Blogom, složila sam se naposljetku s prijateljicama, koje su me zdušno poticale na nastavak pisanja i na ostanak u sferi javnog iznošenja stavova. Daljnjim pisanjem o koječemu bitnom i nebitnom po grad i društvo u kojem živimo, zainteresirati ću, nadam se, i one koji su me pratili, ali i nove pratitelje i prijatelje.
Sa željom da mi tekstovi budu u cijelosti dostupni čitateljima za koje su i pisani, pokrenula sam, dakle, Blog kojim ću se osvrtati na štošta. Pritom prvim stručnim osvrtom ne mogu izbjeći užarenu temu recentnijih intervencija u zagrebačko gradsko tkivo, o kojima sam s više strana čitavo ljeto bila propitkivana. Kako sam istakla i nastupnim tekstom Bloga, “…ne treba strahovati od argumentiranog iznošenja stavova ili mišljenja, no iza njih treba i stajati”, tako ću i postupati. Problema u vezi s tim nikada nisam imala. Prethodna gradska vlast jest, jer moja promišljanja često nisu bila sukladna njezinim stavovima. Neće me iznenaditi slično odvijanje i s novom vlasti, za čije sam ispravno upogonjavanje kao i većina bliskih mi ljudi zdušno navijala, jer mi se čini da teško podnose komentare i kritike. Mane smo prethodnika poznavali, boljelo nas je pogrešno upravljanje Zagrebom, mnogi smo na koži osjetili cijene nepripadanja vladajućem krugu i borbe za neovisnost. No upravo iz razloga što nosi slobodu, neovisnost nema cijenu, a sa slobodnim izlaganjem osobnih stavova stručnjaka čelnici gradskih uprava mogu se slagati ili ne. Mogu ih primati na znanje ili ne. Mogu ih i u cijelosti ignorirati. Svejedno. Važno je i nadalje, makar i samo pisanjem, truditi se pomoći popravljati loše stvari i situacije, kojih je, nažalost, u našem gradu opet napretek.
Neke su mi prijateljice savjetovale i da na Blogu ne pišem “prestručno i mnogima nerazumljivo”, pa ću ovim prvim stručnim osvrtom poslušati njihov savjet i pokušati biti što jasnija. Stoga počinjem jednim zaključkom: Zatvaranje prometa i uređenje pješačke zone u Staroj Vlaškoj te zatvaranje treće trake radi uvođenja biciklističkih traka u Prilazu Gjure Deželića loša su rješenja, koja bi se s vremenom u mnogočemu mogla pokazati i kobnima.
Na proljeće sam u dnevnom tisku pročitala “prvi strateški istup drugog čovjeka Zagreba”, čije arhitektonsko zvanje smatram itekako prikladnim funkciji zamjenika gradonačelnika, kojim je istaknuto nekoliko projekata, među kojima su i dva o kojima danas pišem. Kako je strateški istup obuhvatio i pitanje povratka magnolija na Trg žrtava fašizma, automatski sam zaključila da se netko s građanima po pitanju strateških prioriteta šali, jer istom bi logikom i puštanje zlatnih ribica u Manduševac moglo biti predstavljeno strateškom akcijom. Osobno sam se borila protiv uklanjanja magnolija, no ta bi tema trebala biti jednom od brojnih akcija u uređenju našeg grada i ništa više. Nažalost, recentne su nas gradske aktivnosti i po pitanju drugih najavljenih projekata uvjerile da u pitanju nisu bile šale.
Iz jednog članka portala „Telegram“ mladog kolege arhitekta Jana Pivca, kojeg zbog njegova jasnog i glasnog stava iznimno cijenim, zapamtila sam komentar na uređenje pješačke zone u Staroj Vlaškoj, kojim izjavljuje kako mu se, kao arhitektu, ta intervencija ne sviđa, ali smatra da je apsolutno treba podržati. Meni osobno, kao arhitektici i konzervatorici, ta se intervencija ne sviđa, ali je ni ne podržavam. Zašto i bih? U pitanju je čista improvizacija, čiji je rezultat poražavajući po sve. I po one koji su se u tu “avanturu” upustili, i po građane.
Kako jedan desetljećima pogrešno vođen i potkradan te potresima bolno devastiran glavni grad može podnijeti nove nepromišljenosti i devastacije? U vremenima siromaštva i kriza ne pokreću se i ne izvode nekvalitetni projekti kojima se dodatno troše i ovako oskudna proračunska sredstva. Ako se nema – nema se, te snage i sredstva valja ulagati u one nužne, građanima i gradu prijeko potrebne stavke.
Poništavanje povijesnih gradskih prometnica i tokova, kojima se i dodatno komplicira prometno nerješivo kompleksna situacija, neoprostivo je, napose iz razloga što se istim nije postiglo ama baš ništa. Osim zbunjivanja vozača, ali i pješaka za koje su ti zahvati u prostoru, navodno, izvedeni. I trenutna situacija u Staroj Vlaškoj ukazuje kako je samo bilo potrebno ukloniti parkiranje iz tog kratkog i dvama jakim prometnicama ograničenog uličnog segmenta i prostora bi za pješake bilo i više no dovoljno. Terase lokala “pješačke zone” i nadalje stoje na uzdignutim platformama te se izbjeglo čak i korigiranje te u Zagrebu udomaćene prostorne malformacije. Na “oplemenjivanje” prostora golemim glavićima betonskih žardinjera s par sparušenih stablašica, od kojih su neke nezgodno položene baš u osi novog pješačkog prijelaza, ne treba trošiti riječi. Ono na što ih treba trošiti su upozorenja kako u središnjim gradskim prostorima čak ni za privremene aktivnosti nije preporučljivo intervenirati u postojeće, a pritom ne osiguravati kvalitetne suplemente ili zamjenska rješenja. Ne može se neki prometni potez ili površina tek tako izrezati, oduzeti ili poništiti jer takvo bezglavo ponašanje može dovesti do amputacije čitavih dijelova grada. Stvari su nekada davno bile kvalitetno promišljane i planirane s jedinim logičnim razlogom – osiguravanja kvalitetnog funkcioniranja grada.
Pitanje “pješačkog centra” iziskuje ispravnu strategiju promišljanja prometne reorganizacije čitavog grada, planove tako nam prijeko potrebnih podzemnih garaža i koječega drugog, no za sve to nužna su golema sredstva koja Zagreb trenutno nema. No, ono malo što ima, troši na nepromišljene, grube, ponekad i glupave intervencije, koje dojmom vuku na dječje igrarije. Kad smo kod djece, tijekom svečanog otvorenja te nespretne pješačke zone u Staroj Vlaškoj od strane gradske uprave bila je organizirana i dječja radionica grafita. Ono što Zagrebu treba je dječja (ali i ne isključivo dječja) radionica pranja grafita ili bolje rečeno poduke o nemogućnosti pranja iscrtanih grafita. Djecu valja učiti da čišćenje grubo devastiranih gradskih pročelja po grafitiranju košta više no što njihovi roditelji godišnje uprihođuju, pa će možda u budućnosti biti svjesnija stvarnosti oko sebe.
Isparkiravanju iz parkirališnih mjesta u Deželićevoj ulici sigurno ću se u skorijoj budućnosti posvetiti i nekim “razbibrižnijim” blogom jer i ta gradska situacija iziskuje poseban osvrt. Isparkiravanje iz, za dio automobila i prekratkih, novih parkirališnih mjesta rezultira zakrčivanjem dviju preostalih prometnih traka te svako toliki prometni kolaps prate i burne zvučne senzacije. Na veliko “oduševljenje” stanara i prolaznika, sigurna sam. Izgubiti jednu od tri trake ključne gradske prometnice, u koju se u centar slijeva bitan dio prometa sa zapada i na koju su vezane brojne važne ceste centra, da bi se novim biciklističkim stazama pješake stisnulo uz oronula i opasna pročelja, a drvorede pritom ostavilo da stoje kao i Zagreb – ni tu ni tamo, više je no hrabro. Jednako hrabro trebati će izdržati i kritike te građanima objasniti razloge razvijanja nekih ideja.
Tko su stručni savjetnici gradskog vodstva koje se povremeno ovako gubi i gdje su oni brojni pametni ljudi priklonjeni mu pred izbore? Uprava je obogaćena i nekolicinom novih pročelnika neupitnih kvalifikacija, no sluša li ih gradska vlast? I sluša li ikoga, osim „svojih“, tko god oni bili? Je li išta naučeno iz recentnije povijesti ili će se stvari nastaviti odvijati prema istom pogubnom principu? Ponekad treba znati i priznati greške. Tvrdoglavih se naš grad dovoljno nagledao.
Ima nas, naime, u ovom gradu i onih koji volimo voziti bicikle, no nismo isključivo biciklisti, te smo pritom i vrsni vozači. I to oni vozači kojima u prometu najviše idu na živce baš biciklisti. Dakle, sami sebi idemo na živce, no pritom smo svjesni da se automobilski promet treba odvijati nesmetano jer jedino tako grad može funkcionirati. Ondje gdje je u prometnim središtima moguće osigurati biciklističke staze, valja ih osigurati, ondje gdje to nije slučaj, treba ih zaboraviti. Bez obzira na predizborna obećanja i druga “-anja”. Slično je i s terasama kafića i restorana. Tko ima mogućnosti za otvaranje terase – ima terasu, tko ih nema – nema je, i trebao bi zaboraviti na zaposjedanje prometnih površina. Pa u ovom gradu žive i građani koji za prijevozno sredstvo koriste osnovno pomagalo – noge i njih bi također trebalo pustiti da žive i nogare na miru po kvalitetno uređenim pješačkim potezima. Bez ugrožavanja od strane divljih biciklista, napose dostavnih, kojima, nažalost, ne oskudijevamo.
Nije lako udovoljiti svima u ovom gradu, ne, no ono s čime bismo se, valjda, svi odreda složili jest to da želimo bolji i uređeniji Zagreb. I priče kako se u našem gradu ništa ne može napraviti jer su svi protiv promjena, ne stoje. Pa naš grad i njegovi građani žude za promjenama, ali onim kvalitetnim. Razumljivo je da nitko ne priželjkuje košmarni skup svojevoljnih improvizacija koje su, kako god možda i dobronamjerno bile pokrenute, ipak samo improvizacije. Svi odreda zaslužili smo bolje jer smo se dovoljno napatili.