Objavljujem danas jedan mali blog na temu Adventa u Zagrebu. Adventski blogić.
Tone su se riječi izlijevale na zagrebačke Advente organizirane za mandata bivšega gradonačelnika, pa je red osvrnuti se i na tekući. I to zaključkom.
A zaključak je da se u bitnome nije promijenilo puno. Ono dobro, dobro je i danas. Tunel je dojmljiv, svjetleće cvijeće i krošnje na Vranicanijevoj poljani/Parku Bele IV zadivljuju. Smanjen je broj kućica, pa tako i gužva u Gajevoj, Bogovićevoj i susjednim im ulicama, i to je, također, dobro. No, ne mogu se ne osvrnuti na nešto o čemu sam pisala godinama, a tiče se uloge najvrjednijih, središnjih zagrebačkih parkova u službi tog svima nam milog dijela godine.
Tomislavac je ponovno pod “ledenim parkom”, premda i nas građane ta privremena intervencija nemilo košta. I ako štetu po njezinu uklanjanju financijski saniraju organizatori događanja, grad trpi dugoročne posljedice jer je po opetovanim saniranjima slojeva vrijednih travnatih ploha zaštićene parkove nemoguće vratiti u njihova stabilna kvalitetna stanja. Trenutno stanje parkova, izvorno osmišljenih na korist i ugodu svima, daje pravo i građanima nesklonim idejama instaliranja „ledenih atrakcija“ u rijetkim očuvanim i njegovanim površinama otužno zapuštenog grada, da ih komentiraju. Zašto ni nova vlast ne promišlja o prihvatljivijim i jeftinijim rješenjima klizališta na tvrdim, asfaliranim plohama, možda i u blizini trenutnog, kojima se ne bi ugrožavalo najvrjednije nam baštinjeno zelenilo, ne znam, no znam da prihvatljivijih lokacija ima. Poput platoa Gradeca, s divnim pogledom na katedralu, na primjer, ili asfalta pred Mimarom, ili… Pritom, naravno, ne mislim na zeleni otočić pred Mimarom, već na obodni mu asfaltirani ophod, idealan i za klizačko utrkivanje. Ako je nekome i do takvih „atrakcija“.
Zrinjevcu, osim primjereno urešenog Paviljona i pažljivo odabrane glazbe, ne treba ništa više, a kućice su se eventualno trebale smjestiti po njegovu asfaltiranu obodu. Uz primjereno ograđene zelene površine, naravno, kako je slučaj i u, za uspoređivanje nam milom, Beču.
Kućicama nije mjesto na ozelenjenim površinama, već u drugim dijelovima grada, pa ako smo već za ovoga mandata “obdareni” zatvoranjem Stare Vlaške, zašto kućice nisu nanizane ondje? Time bi se taj trenutno urbanistički kranje nejasan dio pretvorio upravo u ono idejno mu i prvotno dodijeljeno – družionu. Kolike bi ulice centra Advent podnijele bezbolnije od naših najvrjednijih parkova? Pa i Europski trg bi podnio više, te pritom našu inventivnost i maštovitost ne bismo krvavo sanirali i masno plaćali.
O “adventskom ruhu“ Trga Franje Tuđmana nemam srca ni govoriti, no nadam se da je ondje ipak riječ o jednokratnoj odluci kojom se prije kvalitetnog uređenja tog prostora neukusnoj mašti i svojevoljnim pojedincima odlučilo dati na volju.
No, dobro (premda uopće nije tako), pri zaključivanju ovoga kratkog osvrta vjerujem da i vladajući osjećaju grižnju savjesti zbog svog tog zagrizanja u zeleno jer drugačije ne mogu objasniti ni upitni mi segment Adventa – adventić na glavnom gradskog trgu. Trg nam bana Josipa Jelačića oksimoronski tako ove godine, uz golemo skromno okićeno stabalce, resi i – što? Mali umjetni park (!), kojega zbog svih Adventom ugroženih zagrebačkih prirodnih parkova u njegovoj blizini i ne možemo zvati parkom. Prikladniji bi mu naziv bio – prk.
I stoga nećemo žaliti ako se taj naš prkić ovih dana ukloni za potrebe organiziranog gledanja polufinalne i, nadajmo se, i finalne utakmice svjetskog nogometnog prvenstva. Zaslužili su naši (već) pobjednici nešto takvo. Jedni su od rijetkih koji nam pomažu da se u vlastitoj zemlji ne osjećamo kao u prknu Svijeta.
Hvala im na tome!