Među mojim prijateljima puno je vjernika, ali i onih koji se takvima ne smatraju – ateista, agnostika… Zajedničko im je to što su svi odreda dobri, tolerantni i mudri ljudi, dovoljno razumni da znaju kako svi imamo pravo na svoja stajališta i potrebe i da bi bilo suludo i neukusno druge pokušavati mijenjati. Kako vjernici ne bi uspjeli utjecati na uvjerenja nevjernika, uspješno ne bi završilo ni obrnuto, pa nitko ne pokušava nešto slično. Ponekad mi se, nažalost, učini da je među mojim prijateljima i poznanicima katolicima više licemjera no što ih je drugdje, no onda me neke životne situacije uvjere i u suprotno, pa zapravo puštam da život sam iskristalizira i isfiltrira ljude oko mene. I sretna sam da je oko mene toliko dobrih ljudi koji, bili vjernici ili ne, jako vole adventske dane kroz koje se više družimo i veselimo. A sada kada sam sve to tako lijepo razložila (nadam se i onima koji nikako ne razumiju “kako mogu biti?” vjernicom) ispisujem jednu prigodnu predbožićnu priču, začinjenu i neodoljivim vrtićkim/špatulastim jaslicama moga najmlađeg sina, koji, eto, upravo danas “puni” mjeru punoljetnosti…
Prošlo su ljeto uz cvijeće drage mi prijateljice u moju kuću dospjele i svijeća te jedna polulitrena bočica blagoslovljene vode iz Marije Bistrice. Ne znam što je točno na toj bočici sa svijetloplavom naljepnicom i logičnim natpisom – “Blagoslovljena voda” – tako privlačno, no nema muškog člana moje obitelji (što je i logično pošto uz supruga imam samo sinove) koji se za nju nije prilijepio.
-Neka nova voda? Mogu uzet…
-Neee… To je blagoslovljena voda! Nije za piće.
Ili:
-A, super bočuljak za u auto!
-Neee… To je blagoslovljena voda! Nije za piće.
I tako je, vjerujem, i naš pas usvojio namjenu/nenamjenu te bočice, no premda sam i suprugu koji se za njom latio objasnila da je to baš meni poklonjena voda i da je ne može uzeti i ponijeti mami u Split, ispada da ipak nisam bila dovoljno jasna. Ili glasna. Jer nedavno shvatim da moje bočice nema na njezinu mjestu te se u ranojutarnju potragu za njom uputim po sobama mojih mladića. I nakon dvije sobe, iz kojih se čulo i pospano – Ma daj, mama! Samo alkoholičari radi boce bude djecu u devet ujutro!, ali i osebujnije – Koja j….. bočica? I ti i bočica…, u zadnjoj sobi zaključim svoje mukotrpno istraživanje – Uzeo sam je sa sobom na trening. Na moje – Aaa…, ali to je moja blagoslovljena voda…, doletjelo je – A, nisam znao… Ali baš mi je super išlo u teretani!
Problema s probavom nije imao, što dokazuje da je voda bila čista, no za vrijeme ručka pažljivo sam ga promatrala. Činio mi se nekako smirenijim i pristojnijim, te baš kad mi se učinilo da mu i oko glave nešto sjajuckajuće titra, najmlađi je sin ustao ugasiti televizor za njegovim leđima i – paf! – sjaja je nestalo!
No sjaj je u očima sve trojice po iznošenju čizkejka na stol i nadalje bio intenzivan, a u onoga blagoslovljenom vodom ispunjenoga, napose. Pa kad im je otac za ručkom u jednom trenutku prokomentirao kako se potresi ne umiruju, ostala dvojica braće sretno su zaključila kako našoj obitelji, zahvaljujući “Našoj Svetosti”, više ništa neće predstavljati problem.
Nažalost, sutradan je “Svetost” završila na hitnoj bolničkoj pomoći jer su mu recentnije načinjene krvne pretrage ukazale na rijedak i opak poremećaj, koji bi ga, da slučajno nije bio uočen, ozbiljno ugrozio. Po ostanku u bolnici i primljenoj terapiji zaključili smo kako je imao jako puno sreće i kako je, zapravo, baš dobro da je baš tih dana pocugio i onu polulitrenku blagoslovljene vode.
Na to čak ni neki moji prijatelji koji “Našu Svetost” jako vole, ali sa mnom ne dijele i vjerska uvjerenja te su uvjereni da je “sve to bio splet sretnih slučajnosti”, nisu imali što za reći. No, kako god, i nekima od njih ubrzo se otelo – Dobavi i meni koji taj bočuljak, kad ideš ponovno tamo! Nek se nađe! Škodit ne može…
Sretan Božić svima!
Dobre želje škoditi ne mogu, pa nek ih “se nađe” za svih…