Imanje ljetnikovca na Šolti ograđeno je zidom. Negdje je taj zid – zidić, a ponegdje i – zidina.
Glavna kuća položena je na nekoć optimalno uzvišenoj poziciji s krasnim vizurama na najveće prostorne vrijednosti divne ribarske vale, koju su, nažalost, ugrozile pregoleme izgradnje susjednih parcela. Kameni put pod borovinom veže tu glavnu kuću s litnjon kužinom/ljetnom kuhinjom – prenamijenjenom i, naravno, preuređenom iz stare kućice za koze. Pred njom je nadstrešnica bogatog hlada, nasad ružmarina i veliki stari bunar, a sve skupa je sa zapada ograđeno – čim drugim (?), nego li – kamenim zidom. Višim, kako se prolaznici sa susjednih mu skala/stepenica ne bi zagledali u pjate/tanjure na stolu pred kužinon.
Kako bi zavirili u to sijelo, oni malo viši ponekad i skaču, dok niži mogu skakat koliko žele jer zagledat se ne uspijevaju. Najbolje prolaze djeca nosana na ramenima roditelja – na krkače/pišalonca – jer je njima pogled otvoren i dokraja slobodan. Pa si tada mašemo, ta dječica i mi, dok se njihovi nosači kupaju u znoju lica svog i pritom se pitaju što je njima sve to skupa u životu trebalo.
No, zašto spominjem jedan zid kojim je parcela ograđena od skalinade koja se zahvaljujući staroj zgradi škole (odavna prenamijenjenoj u stambenu građevinu) zove – Put škole?
Zato jer taj put/skalinada – Put škole – završava točno uz našu litnju kužinu i zonu najčešćeg nam ljetnog sjedenja i druženja. Zbog tog kutka moja su buđenja na Šolti ranija i u mom polustoljetnom Svijetu nema ljepšeg mjesta za popiti jutarnju kavu, razmišljati, moliti, kontemplirati, na glavi dubiti… Što god.
Susjedne prolaznike mi odatle, dakako, čujemo, a, ako su viši i vidimo vrhove njihovih glava/frizura/ćela… Oni nas baš i ne vide i ne čuju jer su uglavnom koncentrirani na penjanje i dohvaćanje ulice pri vrhu stuba. Nerijetko se zapušu, često i zastanu te po kratkoj pauzici nastave uspinjanje, no pritom neki od njih ipak uspiju i dodatno ugrijati vrući maslinički zrak. Pa kako?
Ovako…
Penjači se, misleć da ih pri kraju napornog puta apsolutno nitko ne čuje, lijepo olakšaju. Većina ih uzdahne – Uf!, Uh! ili Eh! – no određeni ih broj od muke i izdahne – Pr!, Prr!! ili Prrrrr!!! – i tako pusti svoje (na moru golubi ne dolaze u obzir) galebe u šoltansko nebo.
Pritom najkobniji po nas slušače ispadaju oni tiši, plašljiviji ili sramežljiviji, koji kao da se nećkaju, a zbog kojih moje haljinice završavaju natopljene jutarnjom kavom. Premda ulazi na usta, nekim čudom mojoj čarobnoj kavi ponekad uspijeva izići i na nos, a nerijetko je uzburka i grčeviti smijeh.
Isti uznemiri i vjetropiraste prolaznike s druge strane ograde, koji najčešće iznenađeno zastanu, kratko se pritaje i potom hitro projure krajem iscrpljujućih stuba. Ne treba tumačiti kako pritom kontempliranju, molitvi ili dubljenju na glavi s naše strane ograde, također, dolazi kraj.
Kako od škole uz našu štradu Put škole već pola stoljeća nema ni traga ni glasa, valjalo bi se založiti za njezino preimenovanje u – Vitrovita/Vjetrovita! Ili – Burna!
I to baš tako, s uskličnikom, jer valja naglasiti kako i osunčana Šolta svoje posebne “vitrove” ima. Koje ne bi trebalo zaustavljati, nit pitati nešto…
A ovo je, vjerujem, zadnji ovogodišnji morski uradak jer bliži se Zagreb i zagrebačka stvarnost, koja iziskuje ozbiljnost i odgovarajuću prdanost. Pardon! Na predanost sam mislila.
Do čitanja!