Morevanje se ipak oduljilo, pa ovaj tekst posvećujem prijateljici koja se sutra vraća domu i radu i…
Netko će te zračnicom u to dupe u bikiniju… – pokušavao me odgovoriti od branja smokava u jednom od zapuštenih susjednih vrtova. No, nisam se dala i nastavila sam ih brati i trpati u usta pod plodovima otežalom krošnjom pored ceste.
Nete, nete! – punim ustima sam ga razuvjeravala i pritom rukama pokušavala nagovorit i moju Joli/prijateljicu/čabarsku Riječanku da se pridruži olakšavanju stabla prepunog divnih plodova. Ona se nećkala. Bojala se zračnice, valjda.
I baš ono jutro kad se ohrabrila i pridružila mi se, čusmo glas – Ne, ne, ne…
Ispalo je da smokva na neuređenoj i odavna nepokošenoj parceli, koju svi u ulici smatraju napuštenom i na neki način svojom, ima svog vlasnika. Vlasnicu, pače. Kojoj je i unuk ili nećak ili nešto slično pri ulasku u automobil govorio – Pa padaju po podu i nitko ih ne bere, pusti ih da koju uberu – no, nije je razuvjerio.
-Ne, ne, ne…
I morale smo se povuć iz krošnje te medne divotnice. Jer nije naša. U vlasništvo je jedne nepokolebljive Nenenekalice.
No, zaključila sam kako bi sve voćke ovoga Svijeta o kojima nitko ne brine, a koje zalijevane kišom rađaju obiljem ploda, trebale biti slobodne za berbu prolaznicima.
Teorija kako je bolje da propadne i izgnjili na tlu nego da ga nepoznati prolaznici beru i na licu mjesta jedu, nije u redu. Jednostavno nije. I točka.
Nikakva truda smokvovlasnici oko rađanja smokava ne vide. Jedini trud ispada branje, a ondje gdje ni to ne rade već puštaju da plodovi neubrani venu, trebalo bi pisati – Slobodno se poslužite! Ponesite sa sobom sve što vam u želučiće stane!
Prvima pozvanima bi trebali biti oni koji smokve beru u kupaćim kostimima jer njihova hrabrost ne poznaje granica. Polugola stražnjica među smokvama prepunim osa i stršljenova ukazuje na neustrašivost koja se ne bi dokazivala da dupevlasnicama smokve nisu tako mile.
Tako se ovog napornog ljeta pojasnilo i značenje kompleksne izreke – I dupe bi dala (za to i to…)! Nesumnjivo se izvornik te mudrolije vezivao baš uz – smokvu!
Za nju sve dam!
Njam-njam…