Pri zakašnjelom rođendanjenju, poklonila mi Boža i cvijet. Pupoljak, zapravo, od tri glavića na dugoj debeloj stapki. Nit bijeli, nit rozi, već boje “ružina pepela” – kako bi to Megi iz Ptice umiru pjevajući krajnje uspješno i precizno definirala, ti su ljepotani sramežljivo krili boju od nas dviju veselim ručkom okupiranih prijateljica.
Aaaa… Amarilis ili sunovrat, no amarilis, definitivno zvuči privlačnije.
Da su amarilisi, napose svijetli, lijepi, to već znamo, no da su i izdržljivi, to tek doznajemo. A u prilog toj tezi slijedi i njezino dokazivanje.
Preživio je taj moj pažljivo birani primjerak i vožnju tramvajem iz centra do svog novog doma, tijekom koje je, mojom nepažnjom, bio odložen i na pobočnom mi grijaćem tijelu. Zbog iznenadne topline kraj debele i sočne stapke iznenada mu se rascvjetao i tako eksplodiran poprimio je izgled rasprdečenog zelenog cvijeta s druge strane čarobno začahurenih lukovica. U rukama mi se našla čudesna obostrana cvjećka.
Potom sam tom dugačkom cvjetnom stapkom, umotanom u malo prostog kartonskog papira obavijenog svilenom trakom, po zvonjenu i otvaranju mi kućnih vratiju dobrano zamahnula i uz skokić unazad popraćen urlikom – En Garde! – udarcem u rame izazvala iznenađenje srednjeg mi sina. Sin je dvoboj preživio, no ljepotanovoj stapki to nije pošlo za rukom i – Plonk! – učas se presavinula preko čvrsto mi stisnute šake.
Šit! – izletjelo mi je, no cvjećkinoj (naizgled) tužnoj povijesti ni tu nije bio kraj.
Pripiškilo mi se pa sam s klonulim poklonom u ruci zašla i u suterenski toalet. Odanle sam odskakutala na kat, no pritom sam uspješno uspjela zaboraviti sa sobom ponijeti i komad te mile mi poklonjene mrtve prirode.
Ako je u trenu dolaska u kuću i bila onesviještena, do sutrašnjeg popodneva, kada sam se ponovno uputila vani, bila je – pomislila sam bez dvojbi – super-mrtva/mrtva da mrtvija ne može bit. Grižnja savjesti me do kraja, dakako, izgrizla, i vrteć u glavi što bi mi na sve to izgovorila Boža, obučena sam se popela u kuhinju. Odrezala eksplodirano dno, stapku svela na polovicu duljine i odabrala vazu rodice/sestrične Nives iz njezinog čudesnog dučančića Selectedd (dva “d” ovdje ne predstavljaju greškicu u pisanju!) u Ratkajevom prolazu. Ovo nije reklama! Ili je? Ako i je, neka je. Taj dučančić to zaslužuje.
Svejedno, kako tih neodoljivih vazica, vaza i vazurina imam više, izabrala sam najokrugliju kako bih svojoj (naizgled) preminuloj cvjećki osigurala čim više vode. Pokojnicu sam, misleć kako nije zgorega, i cmoknula u sva tri pupoljka – Cmok! Cmok! Cmok! – i postavila je na prirodno obilno osvijetljeni barokni stolić muževe (definitivno) pokojne none.
I – Čuda li čudesnog! – sljedećeg jutra po buđenju i ulasku u dnevni boravak, pozdrave me tri u cijelosti rasvjetala ljepotana! Živa da življa biti ne mogu.
Ne znam da li je u pitanju čudesna moć mojih poljubaca, gostoljubivost debeljuškaste vaze ili možda ipak prethodeći im tretman plašenjem zahodskim ambijentom, no moj sunovrat se sunovatio natrag u život. I sjaji već sedam dana. Ne predaje se.
Zato, klone li vam kupljeno ili poklonjeno cvijeće, prije nego li se od njega nepovratno rastanete, odložite ga u mračnom zahodu.
Što manjem.
Nikad se ne zna.
Vrijedi probati…