Ovo je poseban osvrt.
S malo riječi.
I nekoliko fotografija.
***
Mirogoj izgleda kao da je potresen jučer.
A tri su godine od potresa.
I nitko se nije pobrinuo za podizanje i vraćanje na mjesto izvaljenih spomenike.
Sami se podići neće.
Mirogojsku povijest i znamenitosti zarobilo je smeće.
I spremnici.
Spomenici najviše kategorije opkoljeni su žutim i smeđim neprijateljima.
Kao da ne postoje suptilnija i logičnija podzemna rješenja.
Danas nadzemno smeće konkurira najljepšoj sepulkralnoj baštini.
I tragovima ljudi koje ne smijemo zaboraviti.
Koji su gradili i predali nam Zagreb.
Kulturniji, uređeniji, ljepši i uredniji.
Oni se u današnjem Zagrebu ne bi snašli.
Ne bi ga prepoznali.
Bili bi jako tužni.
Koliko bi nas trebalo biti sram.
Ivan Kožarić već je godinama na zemlji, bez spomena, kao i rodna mu Petrinja.
Da je i Vojin Bakić znao što će mu ograđivati djelo, odustao bi.
Kako danas odustaju svi koji se pitaju što nas je zapravo snašlo.
Čime smo to ozračeni da živimo kao divljaci bez tradicije i pristojnosti.
Da nas kulturom i redom posramljuju sva prethodna stoljeća.
Djelima se vraćamo u prethistoriju.
Gdje je divljacima i mjesto.
***
Dok Zagrebom ne zavlada netko tko će kako treba brinuti i o mrtvima s njihovim posljednjim počivalištima, nema nade ni živima.
Nema nade Zagrebu.