Premda sam i sebi svečano obećala da neću, ipak ne mogu baš ništa ne napisati o temi koja je usijala već tolike glave i jezike. I ne bih, da se nisam uzrujala. Pa eto…
Sviđaju mi se, dakako, neki trenutni dijelovi centra bez kanti za smeće, kao što mi se, logično, ne sviđaju oni dijelovi centra i grada još uvijek zakrčeni smećem. Zaključak o toj temi donijeti ću po montaži planiranih smetlarnika (riječ „boks“ ne mogu i ne želim usvojit ni u singularu ni u pluralu) po gradu, no neke stavke u vezi zagrebačkog smeća ne prestaju zazivati male upitnike oko plave mi glave.
Na, po mom osobnom mišljenju (na koje neupitno imam ekskluzivno pravo) plitko osmišljenu marketinšku krilaticu – KUŽIŠ NOVE VREĆICE?, odgovaram književnim jezikom – SHVAĆAM VREĆICE! Ali ne i neke druge stvari uz njih vezane…
I, usput budi rečeno, zašto to – „kužiš“?
Pa ne žive u Zagrebu samo Zagrepčani „kužiš-kužim“-žargona. Osobno poznajem more rođenih Zagrepčana koji nikada ne rabe „kužiš-kužim“ te pritom i sama nikada ništa ne kužim, a sve razumijem. Ako me razumijete?
Razumjeti i shvatiti književnije je, kulturnije i gospodskije. Bitnim marketinškim kampanjama usmjerenima svima, ne smiju se ciljati samo određene ciljne, u ovom slučaju „kužiš-kužim“, skupine. Kako god taj slogan njezinim osmišljačima vjerojatno djelovalo neformalno i alternativno, zapravo je isforsiran i deplasiran. Toliko o nazivu.
A sad o boji…
Plave su. U redu. To je boja Zagreba, Dinama i zagrebačkog, kada ne kiši i ne sniježi, naravno, neba… No, mili nam grad zovu i „belim Zagreb gradom“ – sigurno ne zbog određenog broja i hajdukovaca u njemu, pa su vrećice mogle biti i bijele. Zašto?
Zato jer su brojni, napose stariji, građani Zagreba jedva usvojili s čime se po pitanju zagrebačkog razdvajanja otpada koja boja veže, kadli su se ponovno našli u nedoumici. Osobno ih znam mnoge koji su plastiku (nevjerojatno) uspješno spojili sa žutom, staklo (često zahvaljujući bocama piva) sa zelenom, biootpad s prikladnom (”govnastom”) smeđom, te naposljetku papir (prema plavim poklopcima i logičnom P-P principu) s već prihvaćenom plavom bojom. I što se dogodi onda?
„Kužiš nove vrećice?“ za miješani komunalni otpad razvesele ih istom – plavom – bojom.
Znam ih podosta koji, što im i ne bi trebalo zamjeriti, plave „Kužiš?“ vrećice bacaju u kantu za papir s plavim poklopcem. Zašto? Jer su logični. I trebalo bi ih za to pohvaliti, ne ih kažnjavati. Ne, ne… Nisu oni krivi što razumiju da „Kužiš?“ problematiku izgleda ne „kuže“ ni pokretači gradske marketinške kampanje.
Sad ponešto i o onom što me uzrujalo.
Moja obitelj, primarno zahvaljujući njezinoj (među ostalim i ) domaćici – meni, već dugo razdvaja otpad. I moji, primarno zahvaljujući urlicima domaćice, znaju gdje se što odlaže. Čak i vrećice od čaja (ako nemaju metalnu spojnicu – ahahahaaa…) i ljuske jaja. U smeđu vrećicu za biootpad, naravno.
I gdje onda leži problem nas savjesnih, upitali biste se?
Naš problem leži u činjenici da do danas na kućnu adresu nismo dobili ni jednu rolicu besplatnih žutih ili smeđih vrećica. Suprugu se čini da jednom jesmo, ali ni ja mu ne vjerujem. Živimo u obiteljskoj kući i vjerojatno sve naše vrećice, nakon što ih dostavljači suptilno prebace preko ograde, završavaju u domovima nekih naših susjeda. Isti nas vjerojatno, dok u sebi zadovoljno mrmljaju – Paladini, super su vam vrećice…, svako jutro pozdravljaju širokim osmjehom. Ipak živimo u Hrvatskoj. O tome bi naši „utjerivači smeća“ također trebali voditi računa.
Pa kada sam po tom pitanju poželjela kontaktirati Zagrebački holding, nazvala sam ih na kontakt-telefon. Po polusatno odslušanoj uspavanki, obaviještena sam kako mi zbog goleme navale na kontakt-centar ne mogu pomoći isti tren, „ali će me uskoro netko kontaktirati“. Taj „Netko“ je zakazao pa sam pisani upit poslala na objavljenu adresu – zgvrecice@zgh.hr. Upitom sam objasnila kako smo se po pitanju nikad nam dostavljenih žutih i smeđih vrećica dosad snalazili tako da su nam susjedi, koji su ih nekim čudom ipak koji put dobili, poklanjali dio svojih žutih (što smatramo dokraja nepriličnim), a smeđe smo rješavali kupnjom onih slinavih svijetlozelenih-biootpad vrećica u Konzumu. Apelirala sam da iste dostavljaju na ruke vlasnicima kuća jer u protivnom ne mogu osigurati sigurnu dostavu građanima obećanoga.
Po mojoj molbi, tjedan dana zatišja, kadli osmi dan stiže odgovor:
Poštovani!
Podjela žutih i smeđih vrećica kreće uskoro na kućne adrese građana.
Podsjećamo kako plastičnu i metalnu ambalažu možete odlagati u žute spremnike na javnim površinama u okviru tzv. zelenih otoka, te u reciklažna dvorišta te mobilna reciklažna dvorišta gdje možete odložiti i druge vrste otpadne plastike i metala osim ambalažne. Biootpad možete odlagati u bilo koju drugu biorazgradivu vrećicu, papirnatu vrećicu ili u smeđi spremnik.
Srdačan pozdrav!
Premda su me srdačno pozdravili, naljutili su me jer bolujem od alergije na odgovore koji se ne vezuju uz postavljena pitanja, pa sam ih isti tren zamolila da mi ne šalju automatske odgovore, nego da ipak, nakon osam dana, pročitaju moj upit. I, nevjerojatno, za nekoliko minuta doleti odgovor:
Zahvaljujemo na javljanju.
Podjela besplatnih vrećica za plastiku i biootpad kreće uskoro. Besplatno će se dijeliti žute vrećice za plastiku i smeđe vrećice za biootpad, u količini dostatnoj za 12 mjeseci. Svaka obiteljska kuća dobit će dvije role vrećica za plastiku, jedna rola (13 komada) od 120 litara i jedna rola (26 komada) od 60 litara…
Šipak! Od odgovora na jasan upit/molbu opet ništa.
Ukratko, valja nam se, izgleda, svim vlasnicima obiteljskih kuća, kako se (samo iz nekih drugih ozbiljnih razloga) uputila i moja susjeda Ana, odlučiti za tečajeve lovstva. Kako bismo ishodili lovačke dozvole i oboružali se puškama. Pumpericama, na primjer…
Pa da vidimo tko će se onda usuditi krasti naše vrećice za reciklirajući otpad!?!
Ne one plave samorazumijevajuće „Kužiš?“ vrećice koje kupujemo, već obične. Žute i smeđe. Boje Sunca i boje govanca.
Zagreb bi tako nedvojbeno postao čišći.
I rjeđe naseljen.