Na otoku Šolti puno je lijepih točaka pa je tako ondje i ona najzapadnija. Ime joj je Maslinica. Najzapadnija, pak, točka te najzapadnije Maslinice zove se Punta (vrh kopna, ali i šiljak, oštrica – prijevod autorice teksta). Na Punti je plaža, od milja prozvana “Češka”, a tu je i istoimeni lokal – ne “Češka”, već “Punta”, dakako – do kojih je, na najisturenijoj građevinskoj parceli, recentno izgrađena jedna kuća.
Dugo je ta parcela s prethodnom kućom na njoj bila vlasništvom moje obitelji po udaji. Tu prethodnu kuću gradio je stric moga muža kojeg smo zvali Strikanom. Strikan from Jamerika, ako ćemo preciznije. Taj Strikan Đouzef/Josip/Joško bio je poseban lik. Izdanak imućne splitske obitelji medicinu je diplomirao u Rimu, a radni staž odradio u Americi. U New Yorku, San Pedru te naposljetku i u Palm Sprigsu taj je čovjek bez vlastite rođene djece odradio uspješnu pedijatrijsku praksu kojom si je osigurao štošta. Pa i kuću u Palm Springsu gdje mu je prvim susjedom bio Frank Sinatra. Da, da… Sinatra osobno. Možda ga je baš susjed Strikan inspirirao za pjesmu My Way? Toliko je njegov “vej” bio osebujan.
Volio je taj Josip fine i skupe stvari. Volio je i životinje. Ljude je volio manje. Jednom prilikom ušetao je na naše šoltansko imanje i moju mamu, koja je, uz našeg psića koji je ležao uza nju, u rukama njihala tek rođenog unučića, upitao – Vots his nejm? Na mamino – Luka, doletjelo je njegovo – Ma, nou to! Kako se zove mali pas!
Bio je oženjen lijepom, par godina starijom Lizom, Francuskinjom rođenom u Tunisu, koju je u mladosti vjerojatno i volio. I koju je u starosti doselio sa sobom na Šoltu. U Maslinicu. Na Puntu. Premda riječi hrvatskog znala nije, Liza je i po Đouzefovoj smrti do kraja života živjela na Punti. Liza je voljela umjetnost i voljela je slikati. Napose cvijeće. Voljela je operu. Voljela je svog Joška. Tog Đouzefa koji je ipak najviše volio sebe. Daleko najviše. Za jedinog nećaka malo je mario. Za nećakova rano preminula oca, svog mlađeg brata Đorđa, i manje. U knjizi koju je za sobom ostavio opisao je kako ga je za jednog od Božića ranog djetinjstva pokušao i zapaliti. Toliko je volio svog jedinog brata. Majci ni na pogreb nije došao. Takav je bio taj uspješni pedijatar from Jamerika.
Njegovu i Lizinu ka moru zaobljenu betonsku gradnju iz 1980-ih godina s francuski plavim škurama okruživalo je gusto zelenilo borova i raznolikog grmlja, a iz nje su se svakodnevno širili zvuci s Lizinih neumorno vrtećih gramofonskih ploča. Voljela je Puccinija, Verdija… Liza je znala voljeti, a i mi smo voljeli tu sitnu, oštroumnu staricu sijede kosice i oštra jezika koja je poput likova iz Dickensovih romana u svilenim kimonima izranjala iz kuće u zelenilu.
Moja djeca pomalo su zazirala od tog imanja, te kuće i njezinih dvoje stanara koje su slabo poznavali jer se Strikan samo jednom, i to ne s Lizom, uprizorio u našoj zagrebačkoj kući. Moja tri tada jako malena dječaka pritajeno su, svaki iz svog kuta, promatrali tog sitnog sijedog gospodina, u lakiranim mokasinkama sa zvončićima, sakou i svilenoj maramom oko vrata, kako polako ušetava u njihov dom. No, valjalo je provjeriti što im je isti donio na poklon, dakako, jer – Nemoguće da nam iz Amejike nije donio ništa! – zaključivalo se u njihovim malim glavama. I nisu se prevarili. Nešto im je ipak bio donio, no ne iz Amerike, već iz zagrebačkog Müllera, a to nešto bio je kartonski adventski kalendar s prozorčićastim otvorima za čokoladice. No problem je iskrsnuo kada se shvatilo da gost nije donio tri takva 9.99 kuna vrijedna kalendara, već samo jedan. I kada ih je donositelj ponosno pozvao – Kamon! Kamon! Luk što sam vam donio… – tri male glave u čudu su se oko njega okupile.
-Žnamo mi te kajendaje! Kupija nam ih je mama već…
–Grejt! Sad imate još jednog!
-Aji nas je tji, tjebamo tji kajendaja…
-Ma, nou! Ovako ćete! Prvu kućicu otvara jedan, drugu drugi, treću treći i onda tako opet, sve do Božića… OK?
Strikan ih je iznenadio toliko da za njegova kratkog boravka nisu progovorili ni riječi. Sve do dolaska u kuhinju gdje su majci šapnuli – Ovaj stjiček je majo jud! I ostavili su taj jedinstveni 3u1 kalendar majci. Da ga ona otvara. Ne svaki treći, već baš svaki dan.
Nedugo potom darežljivi Strikan je preminuo i po smrti Lizi priredio brojna neugodna iznenađenja, no ona je svejedno poživjela još nekoliko lijepih godina u druženju sa suprugovim nećakom liječnikom koji je o njoj pažljivo i nježno skrbio. Po Lizinu odlasku s vremenom je kuća plavih škura u zelenilu prodana jednom bračnom paru iz Švedske, koji se iz uloge kupaca brzinom svjetlosne čarolije pretvorio u divne prijatelje koji su sa svojih četvero krasnih sinova postali zaljubljenicima u Maslinicu, Šoltu i Hrvatsku. I koji su na parceli podigli upečatljivo zamjensko zdanje u kamenu i staklu koje potpisuje zagrebačka arhitektica Maja Tedeschi.
Majinu istančanom umijeću “oživljavanja i oblačenja” interijera već sam se posvetila pisanjem o uređenju prostorija Radija Yammat u zagrebačkoj Račkoga ulici, no ne mogu se, barem s nekoliko riječi, ne osvrnuti i na ovo masliničko zdanje divnih vizura.
Kako suvremenoj arhitekturi često uspješno polazi za rukom uzburkavati duhove, tako je, logično, bilo i po toj šoltanskoj izgradnji, na koju je malotko ostajao imun. Svakakvih je komentara tu bilo i svatko je imao bar ponešto za dometnuti tom bijelom i šoltanskim suncem i morem okupanom ostvarenju. Volumenima nevelikom, no do najsitnijih detalja profinjeno riješenom. Kako to Hrvati i obično znaju biti boljim projektantima i od školovanih arhitekata, iznosili su brojne komentare i iznalazili najdomišljatija zamjenska rješenja kojima bi tu gradnju “pospješili”. Ublažili njezinu “premodernost”, “prepročišćenost”, “pre-… Dalo se zaključiti da bi je oni itekako uspješno “uklopili” u okoliš od kojega, kao svjedok svoga vremena, tako odskače. Istina, ukoliko ste promišljeni i skladni, nije vam danas teško odskakati od glavnine hrvatskog graditeljskog fonda, iz kojeg najčešće “bolno” bodete u oči. “Bolno narušavate” poražavajući prosjek na koji smo tako ogrezli da nam postaje normalnim biti okruženima substandardnim, ružnim i nekvalitetnim. Ne znači ako nešto nije sukladno uskusima većine, da isto ne vrijedi. Baš naprotiv.
Međutim, za razliku od sveznajućih Hrvata, na lijepo i uređeno naviknuti stranci lakše se nose sa suvremenim šoltanskim arhitektonskim zdanjem pa njihova lica ne kriju osmjeha. Nova gradnja Punte, ostvarena, kako i treba, u duhu svog vremena, ne bode ih u oči. Jer parcela s koje su se nekoć širili zvuci Verdijevih opera prolaznicima sada dijeli vizualne zvuke ugode i sklada. Ljepote sukladne onoj pročišćenih djela britanskog arhitekta Johna Pawsona, koja će još samo neko vrijeme u cijelosti biti rastvorena očima prolaznika jer će se mladice oleandara i maslina pobrinuti za nužnu privatnost svojih stanara. Kako to zelenilu najbolje i polazi za rukom. Štititi svoje.
A Maslinica je, s Puntom koju sada vrijedi obići i zbog jednog dojmljivog suvremenog hrvatskog arhitektonskog djela i njegovih krasnih interijerskih i eksterijerskih detalja, postala ljepšim mjestom.
Lijepo je imati čime se dičiti i iz naše “ere”.
Što bi se i Sinatri svidjelo.
Samo da je živ.