Putovanja

ZA DUŠNI DAN

Nakon puno godina za Sisvete sam na Korčuli pa sam se uputila i prema žrnovskom groblju Svetog Vida. Čitavog sam ga obišla uzalud tražeći nadgrobnu ploču s natpisom:

„A lipo san van govorija da me boli!”

No mama mi poslije kaže kako taj pokojnik nije bio Žrnovac. Svejedno, ne žalim truda jer je okruženo čempresima i okupano kamenom patinom čarobno do bola.

Na tom groblju pokapana je i moja obitelj po majci pa puno mojih počiva baš tu. I moja sjajna baba Kata, kojoj sam se pisanjem više puta posvećivala, i jedan par kojega sam se kroz Katinu “crticu” također dotakla. Žrnovski par Jakova i Jake.

Taj čudesni Jakov imenjakinju je prosio riječima koje bi malokoju ostavile ravnodušnom: “Nit san te pita, nit te pitan, nit ću te pitat, al kad bi te slučajno pita, bi li pošla za me?” A Jaka mu je, navodno, hitro zalijepila: “Nit si me pita, nit me pitaš, nit ćeš me pitat, al kad bi me pita, ja bi pošla za te!”

I pošla je za nj. I postala Jakom Curać-Raškić.

Bit će da se Jakov pitao desetljećima jer je Jaku zaprosio tek u dobi od pedeset godina. A Jaka je dugo strpljivo čekala. I po vjenčanju su bili sretni. I zadovoljni. I nekako smireni. Činili su mi se smireniji od ostatka glasne obitelji moje babe Kate i dide Jerka. Vjerojatno se Kata Jakovljevom poznom ženidbom i selidbom spasila jer se riješila bar jednog mudraca od muževljeve neoženjene braće. Jerko je, naime, imao tri brata koja su živjela s njima pa kad se Jakov priženio u Jakinu kuću na vrhu Žrnova, Kati je na pranju i hranjenju ostalo još samo troje muškaraca. I četvero djece. Nikada se drugima ne treba čuditi i sažaljevati ih jer vam se isto lako vrati, kako se na neki način dogodilo i meni. Ja sam također svakodnevno okružena četvoricom muškaraca, bez ijedne kćeri. Čak mi je i pas – pas, a ne kujica. Ali ni ja se ne žalim. Čekam snahe da se dohvate mojih mušketira.

No vratimo se našem J&J paru.

Voljela sam njihovu kamenu kućicu pri samom vrhu pitoreskno položene žrnovske Postrane koja mi je u sjećanju ostala u bijelim slikama. Njezin jednostavan interijer s jednom sobom deniveliranom nad ulaznim dijelom, te drugom uz bijelim mobilijarom opremljenu kuhinju. Nekoliko sam puta kod njih i prespavala pa jutrima kroz prozor gledala u čemprese okolnih brežuljaka. A zalasci! Ti zalasci! Mislim da se dani nigdje više nisu tako čarobno pretakali u ugodne večeri.

I još se nečeg sjećam iz tog interijera koji mi je iz nekog djetinjeg razloga djelovao “američki” (vjerojatno jer je Jakin dio obitelji živio u Novom Zelandu), a to su jedan limun i par naranača s kuhinjskog stola. U velikoj zdjeli Jaka je čuvala plastične voćke s malim čepovima koji su razotkrivali njihovu izvornu namjenu –  ambalažu sokova za razrjeđivanje. Koji su, naravno, stizali iz tog čarobnog inozemstva. Uh, kako mi je to tada djelovalo dobro! A nisam se usuđivala moliti Jaku da mi koji od tih zamamnih agrumčića pokloni. Predragocjeni su, uvjerena sam tada petogodišnja ja bila, da bi se ona od njih odvojila. Danas znam da bi mi ih, da sam je upitala, dala sve. Jer voljela je mene i brata. Bez svoje djece, voljela je svu nas djecu iz poveće obitelji. I sve bi nam bila dala. Čak i plastične limune. Toliko je bila dobra.

Mirno je bilo u njihovoj kući. Danas mislim da su u poznim godinama ljubavlju (i seksom, dakako), umirili svoje naravi i živote. I da su se zato često smiješili. Nitko ih u njihovoj malenoj kući za dvoje pod rozim nebom nije ometao. Ni u ljubavi, ni u seksu (dakako). Morali su bit smireni i nasmiješeni. Vjerojatno većina naših političara pati od manjka ljubavi i seksa jer, nit su smireni, nit nasmiješeni. Bilo bi im bolje da su iz Žrnova, poput našeg Jakova koji je kad bi ga suseljani pitali kako je, odgovarao: “Puno gore nego jučer, ali puno bolje nego sutra!”

Usprkos tom optimističnom stavu njemu i Jaki je ondje gdje su završili sigurno jako dobro. S puno limuna i naranača – pravih, ne plastičnih.

Dušama dobrih ljudi drugačije i ne može biti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijeli: